NA LJETNOJ terasi sastali smo se sa Željkom Peratovićem, slobodnim novinarom i najjačim hrvatskim političkim blogerom. Nakon burnih događanja, kad je naš sugovornik završio i u pritvoru zbog navodnog odavanja državne tajne, situacija se zadnjih mjeseci smirila. Možda je upravo Peratović iz svega izvukao najviše koristi jer je trajno skrenuo pažnju javnosti na sebe.
Analizirajući njegov blog, kao i novinarske tekstove za različite hrvatske medije, za ovog novinara tipična je krajnje pesimistična vizija hrvatskog društva kao duboko korumpiranog i neraskidivo povezanog s kriminalom. Političari i političke stranke, državne institucije, tajne službe, ekonomski moćnici, kriminalci i mafijaši, sve se kod Peratovića isprepliće u jedan orvelovski koš u kojem protagonisti gube svaku prepoznatljivost. Svi su isti, od svjetonazora do morala, a ostaje samo jedan jedini pokretač i poveznica svega – novac i moć.
MP: Neobično je naći novinara koji istovremeno kritizira toliko različite političare, od Gojka Šuška do Stjepana Mesića. Postoji li za vas razlika, ima li tu desne i lijeve političke orijentacije?
Peratović: To ne postoji. Time sam se zanosio 90-ih kad sam mislio da smo postali demokratsko društvo po uzoru na zapad. Sve glavne političke stranke koketiraju sa svim ideologijama, pa se guraju u centar. Nismo još političko društvo, nego smo i dalje u pretpolitičkom vremenu, a prema glavnom problemu poput korupcije i kriminala svi se odnose na isti način.
MP: Zar ne postoji veća razlika između tih političara? Primjerice, kakav je politički milje iz kojeg je proistekao Mesić? Iz kakvih krugova potječe Šušak?
Peratović: Neki smatraju da je to isti milje, ali ja to ne mogu tvrditi. Naposljetku, obojica su HDZ-ovci. Neki su dokazivali da je Šuškova skupina također bila povezana s UDBA-om. Tako je i Tuđman prvi od disidenata dobio putovnicu i mogao putovati u inozemstvo. Ovi su ga zadužili da napravi Hrvatsku prema njihovom modelu i u nju uključe Hercegovinu.
Državnom odvjetniku Mladenu Bajiću svi su u Saboru dali podršku. Njegovog prethodnika smijenili su jer je još uvijek htio govoriti o korupciji u političkim strankama
MP: Može li se do te mjere sve izjednačavati, i emigraciju i udbaše? Niste li malo pretjerali? Je li onda i Bruno Bušić bio udbaš i ubio sam sebe?
Peratović: Nema prave ljevice i desnice. Problem je u procesuiranju zločina. Kad se jednom procesuiraju zločini UDBA-e dogodit će se promjena u društvenoj svijesti desnice. Time će nestati frustracija na tzv. desnici, ali svi zapravo teže istom.
MP: Dobro, uzmimo radikalno gledište da su svi isti i povezani. Tko onda vuče konce? Tko to neovisno od eksponiranih političara o svemu odlučuje?
Peratović: Ono što nastojim objasniti i otkriti nije klasična teorija urote koja ima centar moći kojeg nitko ne vidi i koji ima svoje interese. Naprosto se dogodilo da je prilikom stvaranja Hrvatske u HDZ uključilo mnogo udbaša koji su vidjeli da se Jugoslavija raspada. Imali su najvažnije – informaciju, pa su počeli ulagati u nacionalizam. Morali su spasiti svoju kožu, pa su uložili u nove gazde. Tako im se ništa nije dogodilo. U ratu je ubijen samo jedan udbaš, a to je Marko Bezer. Šef UDBA-e u Osijeku, kasnije član Izvršnog komiteta Partije u Zagrebu, ubijen je kod Jakuševca 1991. godine. UDBA nije služba državne sigurnosti sa sjedištem u Beogradu. Već je u Jugoslaviji bila razdijeljena na republike, nije to bilo tako centralizirano. Tu su onda i različite ekonomske grupacije, pa i mafijaške interesne sfere.
MP: A što su onda političke stranke?
Peratović: Društvo je kriminalizirano još prije rata. Državnom odvjetniku Mladenu Bajiću svi su u Saboru dali podršku. Njegovog prethodnika smijenili su jer je još uvijek htio govoriti o korupciji u političkim strankama. Za Bajića je bio čak i Đapić. Glavne strukture su korumpirane. Tko god želi političku moć mora biti korumpiran. Potrebna je podobnost, protuusluge. A strukture koje su bile vezane na UDBA-u ili kriminal najbolje u tome plivaju jer to je princip na kojem je ona funkcionirala. Tih nekoliko tisuća zaposlenih u UDBA-i lako je ucjenama kontroliralo čak i najviše političare, najviše preko dizanjem optužnica s jedne i probicima s druge strane. Tako se i političari međusobno ucjenjuju, pa, primjerice, Sanader i Mesić nikad ne idu do kraja jedan na drugog. Nikad se u političkom životu ne ide s aferama do kraja. Nema epiloga niti jednog slučaja. Netko malo gurne, zakotrlja aferu, isprobavaju se odnosi snaga, naprave se nove pogodbe i nakon toga sve padne. Centralno mjesto koje sve to omogućava je Državno odvjetništvo.
