ZAGREB – Kada je tog sunčanog lipanjskog jutra daleke 1993. godine prostrujala vijest o prometnoj nesreći u kojoj je poginuo Dražen Petrović, ponajbolji europski košarkaš na privremenom radu u američkoj profesionalnoj ligi, ljudi u Hrvatskoj ostali su u šoku i nevjerici. Pa zar je otišao košarkaški Mozart, kako su ljudi tepali virtuozu na parketima koji je oduševljavao svojim izvedbama u Šibenki, zagrebačkoj Ciboni, madridskom Realu, Portlandu i naposljetku New York Jerseyu, ali i u reprezentativnim dresovima Hrvatske i bivše Jugoslavije. Prerani odlazak istinske sportske ikone stoga nije rastužio samo hrvatsku, već i javnost bivše države i svih drugih sredina u kojima je Dražen potvrđivao renome vođe, borca na terenu i sportaša koji je mladima, u svakom pogledu, davao pozitivan primjer kako jedan vrhunski sportaš živi svoju ljubav – košarku.
Dražen Petrović rođen je na današnji dan 1964. godine u Šibeniku, gradu u kojem je kao dječak počeo svoj košarkaški put koji ga je odveo do zvijezda, u legendu. Iako je otišao u naponu snage, nasljeđe koje se ostavio za sobom doista je impresivno. Još kao mladić postao je prvo vođa u matičnom klubu Šibenki, da bi potom postao trade mark Cibone i zagrebačke košarke. S Cibonom je dva puta pokorio Europu i više puta prvenstva bivše države, dok je u Madridu, u Kraljevskom klubu, ostavio neizbrisiv trag među tamošnjim košarkaškim pukom. Bio je prvi Europljanin koji se je otisnuo preko bare, u NBA ligu, i tako otvorio put mnogima drugima koji su se kasnije okušali u surovom profesionalizmu američke lige. Osim u klupskoj košarci, zavidne je rezultate postizao u jugoslavenskoj i reprezentaciji tek stvorene Hrvatske.
Bio je vođa, beskompromisni borac i kreator. Nije se predavao u igri i uvijek je težio nadmašiti protivnika isključivo sportskim sredstvima. Uvijek će ostati u sjećanju njegove partije zbog kojih se je tražila karta više u dupke ispunjenim dvoranama. Bio je i ostao je legenda, za mnoge u Hrvatskoj najbolji domaći sportaš svih vremena. Usprkos neponovljivim Janici, Zvoni Bobanu, Mati Parlovu, Kreši Čosiću, Ivanu Baliću…
Vrijeme leti Kapetane!
