Poznato je kako djeca jedinci imaju posebne privilegije u obitelji jer su jedini primatelji roditeljske zaštite, brige, pažnje, pa i materijalne potpore. Pored toga ne moraju doživljavati natjecateljske i konfliktne situacije s braćom i sestrama, kakve doživljava većina djece. Budući da imaju roditelje "samo za sebe", s njima stupaju u dublje interakcije i provode s njima više vremena, što može imati pozitivan učinak na njihov mentalni i psiho-fizički razvoj. Međutim, najznačajnije prednosti djece jedinaca jesu visoka motivacija za postignućem i visoka inteligencija, što se očituje u postizanju boljeg školskog uspjeha i viših stupnjeva obrazovanja.
Unatoč brojnim prednostima, odrastanje kao dijete jedinac može imati i određene nedostatke. Sama prisutnost braće i sestara može ublažiti negativne utjecaje poput visokih roditeljskih očekivanja, loših bračnih odnosa, stresa ili patologije roditelja. U skladu s tim, djeca jedinci su ranjiviji i izloženiji eventualnim lošim utjecajima, što u nekim slučajevima može rezultirati nižim životnim zadovoljstvom te razvojem nižeg samopouzdanja.
Djeca jedinci više vremena provode sama nego druga djeca, međutim nekima društvo vršnjaka nedostaje, a neki uopće ne pate za braćom i sestrama.
Najčešće predrasude odnose se na njihove crte ličnosti, te se u skladu s time nerijetko takvu djecu opisuje kao sebičnu, izoliranu, egocentričnu i razmaženu. Međutim, pokazalo se kako su predrasude o razmaženom i sebičnom jedincu uglavnom netočne. Do razmaženosti i sebičnosti može doći zbog nesposobnosti roditelja da definiraju i provedu ograničenja koja su u skladu s dobi djeteta, a ovaj zadatak može dodatno otežati i djetetov težak temperament. No, takvi se izazovi mogu javiti i u obiteljima s više djece, a needuciranost roditelja zasigurno doprinosi razvoju neprilagođenosti djece, što naravno, nije isključivo slučaj s djecom jedincima.
Pokazalo se da se jedinci ne razlikuju od druge djece po pitanju socijalne prilagodbe, društvenog statusa, afilijativne motivacije, i društvenog utjecaja. Takva djeca ponekad i ranije emocionalno i socijalno sazrijevaju, jer se često kreću u društvu odraslih te s njima stupaju u interakcije, što predstavlja pogodnu klimu za socijalni razvoj. Također se pokazalo da se djeca jedinci ne razlikuju od druge djece prema broju prijatelja i prema kvaliteti bliskih i prijateljskih odnosa. No, s druge strane, jedinci su češće žrtve zadirkivanja i zlostavljanja od strane vršnjaka. Razlog tome je nekompetentnost u razrješavanju konflikata, što se ipak najbolje može naučiti kod kuće u interakciji s braćom i sestrama.
Bitno je poticati dijete na druženje s drugom djecom, jer je to prilika da nauči kako se slagati i dijeliti s drugima, kako uspješno rješavati konflikte i slično. Prilikom interakcije s vršnjacima, važno je opažati dijete. Ukoliko primijetimo da postaje sebično i da svoje igračke ne dijeli s drugima, valja ga upozoriti da ga sebičnost može udaljiti od prijatelja i dovesti do usamljenosti. Također dijete valja poticati na samostalnost. Jedinci se obično snažno vežu za roditelje i pretjerano se oslanjaju na njihovu pomoć i podršku. Stoga je preporučljivo da roditelji djetetu zadaju određene zadatke i traže da ga riješi samo.
Važno je i poučavati dijete socijalnim vještinama te razvijati osjećaj za druge. Djetetu treba dati do znanja da nije "centar svijeta", da postoje i drugi ljudi te da je ono dio zajednice. Tome mogu pomoći razne obveze od odlaska u kupovinu i nošenja smeća do pomoći starijem susjedu u čišćenju snijega. Uobičajeno je nastojanje jedinaca da se ponašaju ravnopravno odraslima, stoga roditelji trebaju postaviti granice i jasno ih definirati, što pomaže djetetu da shvati svoja ograničenja.
Treba imati na umu da je lako razmaziti jedino dijete. Davanje djetetu previše slobode, neprestano udovoljavanje svim djetetovim zahtjevima ili kupovanje previše novih i skupocjenih igračaka može dovesti to toga da dijete ne zna cijeniti vrijednost stvari.
