U članku uvod u opasne odgojne metode, Tomislav Kuljiš objasnio je tri najopasnije (i često korištene) opasne odgojne metode. Ovdje opisuje prvu. Dio današnjih stručnjaka, educiranih po bihevioralnom konceptu, i dalje podržava ovu metodu kao najmanje invazivnu i dobru alternativu mnogo drastičnijim metodama. Kada je svojevremeno uvedena u teoriju i praksu, još nisu bile poznate nuspojave s kojima bi se danas svako tko radi s djecom morao upoznati.
Metode zasnovane na podizanju alarma − strahu
Temeljni je problem s pobuđivanjem straha i podizanjem alarma u djetetu taj što to može pobuditi neizdrživo bolan osjećaj vlastite ranjivosti koji dijete ne može proraditi i podnijeti. Jedini mehanizam kojim mozak može zaštititi dijete od preplavljivanja prebolnimosjećajima jest podizanje emocionalnih (psihičkih) obrana te ukidanje ili otupljivanje osjećaja kako bi se smanjio bolan osjećaj ranjivosti. Potpuno je normalno i prirodno da podignemo glas kada želimo upozoriti dijete da je preblizu ceste, ruba zida ili struje ida u njemu pobudimo zdrav i normalan strah kako bi promijenilo ponašanje.
Problem je ako pretjeranom reakcijom probijemo prag podnošljivog straha (pogotovo je to lako kod jako senzibilne djece koje je danas sve više) i dijete bude previše prestrašeno, tako da mozak reagira otupljivanjem alarmnog sustava. Nakon takvih iskustava djetetov sustav prijeđe u obranu i reagira mnogo slabije na naše pozive i upozorenja. Takvo dijete postaje jako teško za odgajanje i usmjeravanje.
Često smo svjedoci roditelja koji viču: “Jesam li ti već sto puta rekla da…” To je jasan pokazatelj da dijete više nije receptivno za takav pristup. Alarmni sustav najbolje radi kada govorimo mirno i modulacijom glasa postižemo da nas dijete ozbiljno shvati. Problem je u porivu da povisimo glas i počnemo vikati, nakon čega dijete otupljuje alarmni sustav jer mu izaziva previše boli. Rješenje te problematične situacije nije u mijenjanju djeteta nego u tome da roditelj poradi na sebi i svojim reakcijama.
Alarmiranje djeteta prirodna je, smislena i instinktivna reakcija roditelja, no mora biti učinjeno s velikom pažnjom i uvažavanjem koliko straha dijete može podnijeti. Ako viknemo na dijete i vidimo da je skamenilo lice, gleda pokraj nas ili dolje staklenih očiju i ne reagira na naše zahtjeve, obično imamo poriv da vičemo još jače kako bismo ga natjerali da obrati pozornost i da nas posluša. Upravo to ne bismo trebali činiti, jer se dijete već stisnulo i odvojilo od prebolnih osjećaja, što vidimo prema reakcijama na licu i tijelu. Ako smo pretjerali, trebamo stati te pokušati obnoviti kontakt i vratiti povjerenje, a tek poslije rješavati nastali incident.
Za www.cuvarkuca.hr Tomislav Kuljiš, Pametno roditeljstvo
