Virginia Woolf je jednom prilikom izjavila: „Iznenađujuće je što uz ljubav i ratove, bolest nije jedna od velikih tema svjetske književnosti“. Vjerujem da nije bila u pravu. Bolest možda nije bila velika, zasebna tema, ali je svakako bila prisutna u mnogim svjetski poznatim djelima prolazeći kroz radnju, karakterizirajući likove i oslikavajući život tog vremena.
Oduvijek je bolest izazivala najrazličitije osjećaje kod ljudi: suosjećanje, gađenje, hrabrost, strah, tugu, smijeh. Svi ovi osjećaji bili su izvrstan pratitelj književnog paravana zvanog bolest za zaplet, scenografiju, upozorenje, kritiku, pogled u budućnost ili autobiografiju.
Bolest kao zaplet
Od svih bolesti u književnosti najčešće je korištena ludost jer je nepredvidiva lepeza njenih stanja omogućavala slobodu izražavanja i neometano korištenje mašte. Ludost se opisivala uglavnom u svojstvu zapleta ili kao zasebno stanje ili put do krajnjeg cilja: suicida. Tako je ludost kao bolest (shizofrenija) opisana u djelu J. Conrada “Srce tame”, ludost zbog grižnje savjesti u Shakespeareovu “Macbeth“, ludost zbog ljubavi u djelu W. Scotta “The Bride Of Lammermoor” (na temelju koje je nastala poznata opera Gaetana Donizettija), nasljedna ludost opisuje se u djelu E.A. Poa “Pad kuće Usher”, glumljena ludost u Shakespearovom „Hamletu“, simpatična ludost u djelu M. Cervantesa „Don Quijote“, a kritična ludost u djelu Erazma Roterdamskog “Pohvala ludosti”. Trenutak tragične ludosti koji drastično i nepovratno mijenja sve opisuje se u djelima G. Flauberta “Madame Bovary”, J. Racinea „Fedra“, J. W. Goethea “Patnje mladog Werthera” i W. Shakespearea “Romeo i Julija”.
Bolest kao scenografija
Također se upravo bolest često koristi kao scenografija za odigravanje radnje. A. Camus u djelu „Kuga“ koristi kugu kao metaforu nacizma, a G. Boccacio u „Dekameronu“ koristi kugu kao izgovor za okupljanje ljudi gdje opisuje život i daje kritiku društva, dajući tako svjetskoj povijesti književni dokaz da je kuga utjecala na promjenu cijelog društva.
T. Mann u “Smrti u Veneciji” provlači koleru kao nit kroz cijeli roman, kako se bolest širi lagunom, tako se bolest i moralno propadanje šire glavnim junakom. Djela koja opisuju likove koji se bore protiv kolere su i “Ljubav u doba kolere” G.G. Marqueza i “Oslikani veo” S. Maughama.
Ni jedna bolest nije imala toliki utjecaj na književnost kao tuberkuloza ili sušica, bilo kroz opise likova koji su od nje bolovali, bilo kroz bolesti pisaca. Na početku svog javljanja smatrala se romantičnom bolesti. Ako u vrijeme romantizma niste imali tuberkulozu, niste bili u trendu. Oni koji nisu imali „sreću“ dobiti bolest, bojali su lice u bijelo i mršavili kako bi djelovali kao da je imaju. Poetičnost i romantičnost tuberkuloze očitovala se u razdoblju koje je svatko imao na raspolaganju od trenutka pojave bolesti do trenutka smrti – u tom razdoblju stigli ste spoznati što je bitno i oprostiti se, što je bila čista romantika i pročišćavajuće razdoblje. Lord G. Byron je rekao: “Volio bih umrijeti od sušice”, a opis te bolesti dao je i A. Dumas u “Dami s kamelijama”. E. A. Poe izgubio je obitelj od tuberkuloze, a zatim je i sam preminuo od te bolesti. Liječnici-pisci John Keats i Anton Čehov također su bolovali od tuberkuloze. U slijedećim djelima i pisci i likovi bolovali su od tuberkuloze: J. Austen “Male žene”, Charlotte Bronte “Jane Eyre”, Emily Bronte “Orkanski visovi”. Hrvatski pisci A.B. Šimić, Ivan Kozarac, Đuro Sudeta i Vjenceslav Novak također su umrli od tuberkuloze. Sa modernom dolazi do stigmatizacija bolesti: od “romantične” bolesti pretvara se u bijelu kugu – bolest siromašnih koji umiru po ubožnicama dok se bogataši liječe po sanatorijima, što je opisao T. Mann u “Čarobnom brijegu”, koristeći kao scenografiju sanatorij za liječenje od tuberkuloze, kritizirajući bogatašku elitu koja tamo boravi dok mnoštvo siromašnih ljudi umire od iste bolesti u lošim uvjetima i bez mogućnosti izlječenja. Interesantno je da u današnjoj literaturi AIDS preuzima ulogu kakvu je nekada imala tuberkuloza, u zapadnim literarnim krugovima je to bolest koja obilježava, stigmatizira (bolest narkomana, homoseksualaca), a u modernoj afričkoj literaturi je to bolest koja je vezana uz obiteljske drame i socijalne uvjete (oko 30% stanovništva u zapadnoj Africi je zaraženo HIV-om).
Književnost i dijagnoze
Književnost je prva opisala pojedine simptome uslijed čega su bolesti kasnije bile nazvane po knjigama ili po likovima. Tako u C. Dickensovim “Spisima Pickwickova kluba” pomoćnik gostioničara pati od pretilosti, zaduhe, i nekontrolirane pospanosti, što je kasnije u medicini opisano kao Pickwickov sindrom.
Toddov sindrom je neurološki poremećaj percepcije u kojem bolesnik sebe doživljava promijenjenim – misli da ima produžene ruke, smanjenu ili povećanu glavu, da su ljudi oko njega jako veliki ili jako mali, upravo kao Alisa u zemlji čudesa, pa je zbog sličnosti ovaj sindrom nazvan i sindrom Alise u zemlji čudesa.
R. Raspe u “Nevjerojatne avanture baruna Muenchhausena” opisuje patološkog lažljivca po kojem je kasnije nazvan Muenchausenov sindrom. Osoba koja pati od ovog sindroma namjerno izaziva razne simptome, pije lijekove i ozljeđuje se da bi izazvala bolest. Postoji i varijanta ovog sindroma: Muenchausenov sindrom by proxy (izazvan od druge osobe) kad druga osoba (najčešće majka ili osoba koja se brine o nekome) izaziva simptome bolesti kod djeteta ili osobe da bi se njoj pridala vrijednost zbog brige i patnje koju prolazi uslijed njegovanja. Takve majke stavljale su djeci razne tvari u hranu kako bi djeca stalno bila bolesna, ili ih gušila jastukom taman do trenutka kad bi još ostala živa, ali bi zadobila neurološka oštećenja uslijed nedostatka kisika.
Književnost često navodi da je netko od likova umro od slomljenog srca, a japanski liječnici su prvi dali medicinski dokaz da je to zaista moguće: prvi su opisali Takotsubo sindrom (nazvan po glinenom vrču za lov na hobotnice koji izgledom podsjeća na prošireno srce). Simptomi infarkta koji se javljaju kad osoba čuje potresnu vijest vodi ili do prsnuća srca ili do oporavka bez posljedica.
Iako se i ranije javljaju u knJiževnosti, B. Stoker je prvi popularizirao vampire u svom djelu „Dracula“, kasnije je čitav niz autora stvorio ono što se danas naziva vampirska literatura: A. Rice, S. Meyer, S. King. Vampirizam se u medicini najčešće povezivao sa tri bolesti: tuberkulozom, bjesnoćom i porfirijom. Osobe s tuberkulozom su bile blijede, mršave i iskašljavale krv. Osoba koja pati od bjesnoće je agresivna, ne spava po noći, često se ponaša paranoidno, a bolest se i danas vrlo često prenosi ugrizom šišmiša. Kožni oblik porfirije može kod oboljele osobe dovesti do jakog crvenila, pojave mjehura ili čak odumiranja dijelova kože nakon izlaganja suncu, kod tih osoba prisutne su i promjene na zubnom mesu, zbog čega im zubi izgledaju posebno izduženo, a može se javiti i pojačani rast dlaka na čelu zbog čega se ta bolest često povezivala sa vampirizmom i vukodlacima.
Vlastita bolest kao inspiracija
Autobiografski elementi, odnosno vlastiti način borbe s bolešću kad je bolestan i pisac i lik javljaju se u „Idiotu“ F.M. Dostojevskog koji je bolovao od epilepsije, kao i njegov lik, princ Miškin. Tuberkolozu opisuju A. Čehov, Charlotte i Emily Bronte, E. Dickinson , G. Orwel, astma je obilježila život i djelo Marcela Prousta, a depresija živote i stvaralaštvo J.K. Rowling, E. Hemingwaya, T.S. Eliotta i W. Faulknera.
Ostaje nam da vidimo koje će sve bolesti i stanja modernog doba biti opisana kroz suvremenu književnost, a ta će djela vjerojatno biti dostupna prvenstveno u digitalnom obliku. No, jedno je sigurno: književnost će i nadalje opise bolesti koristiti kao povijesni dokaz života i trodimenzionalni način opisivanja likova i društva.
