Brojne hrvatske obitelji prepoznale su se u priči talijanskoga bračnog para iz Venecije, koji se obratio za pomoć pravnoj službi, koja je njihova 41-godišnjeg sina trebala uvjeriti da napusti roditeljski dom. Njihov sin, s dobrom plaćom, odbija se odseliti iz roditeljske kuće, gdje koristi svu potrebnu logistiku, od skuhanog obroka, do oprane i oglačane mu odjeće.
Obratili su se udruzi “Adico”, koja je sina pismeno savjetovala, da u roku šest dana napusti kuću ili će protiv njega biti pokrenut zakonski postupak. Odbije li se iseliti, odvjetnici će sudskim putem zatražiti pravnu zaštitu za ostarjele roditelje, posebice jer je majka, izložena stresu, završila u bolnici.
Spomenuta talijanska udruga upozorava kako tisuće talijanskih obitelji muku muče s problemom poodavno odrasle djece, koja ne žele napustiti roditeljski dom, pa su zbog takvih maminih sinova, nazvanih “mammoni” ili “bamboccioni” (velike bebe), kojih je više milijuna, političari u Italiji počeli govoriti o tom sociološkom fenomenu, ali i problemu. Čak sedam od deset Talijana u dobi od 18 do 39 godina živi s roditeljima, a kojima se vraćaju, nakon razvoda braka.
Upravo izraz “bamboccioni” upotrijebio je njihov ministar javne uprave Renato Brunetta, predlažući Zakon, po kojem bi djeca kada napune 18 godina bila obvezna napustiti dom, ali i osnivanje fonda za pomoć “velikim bebama”, da se lakše i brže osamostale.
Prema istraživanju Eurostata, u Europskoj uniji 51 milijun mladih odraslih osoba (45,6 posto), odnosno 33 milijuna osoba u dobi od 18 do 24, te njih 17,5 milijuna u dobi od 25 do 34 godine živi pod istim krovom sa svojom majkom, ocem ili oba roditelja. To je istraživanje otkrilo veliki raskorak među sjevernim i južnim europskim zemljama, pa tako države u kojima je najmanja vjerojatnost da će odrasla djeca živjeti s roditeljima su Danska (1,7 posto odrasle djece), Švedska (2,9 posto) i Finska (4,9 posto), za razliku od Slovenije (49 posto), Slovačke (48,6 posto) i Bugarske (46,5 posto).
U Hrvatskoj oko 57 posto mladih do 30. godine živi kod roditelja. To potvrđuju rezultati istraživanja “Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj”, provedenog 2008. Stanje je još kritičnije kod onih koji nisu u braku, jer njih 50 posto u dobi od 35. do 44. godine nema vlastiti stan i živi kod roditelja. Nedostatak stambene strategije, kojim Hrvatska svojim građanima u najfertilnijoj dobi uskraćuje pravo na stanovanje, visoka cijena stanova i podstanarstva, velika stopa nezaposlenosti, neisplate plaća, potplaćenost, recesija, smatraju se najvažnijim uzrocima negativne demografije u Hrvata.
Ili do 18. ili do 26. godine
Prema našem Obiteljskom zakonu roditelji su dužni uzdržavati dijete do stjecanja punoljetnosti, kada stječe poslovnu sposobnost, odnosno ako redovito studira, najdalje do 26. godine života, osim ako iz opravdanih razloga nije uspjelo završiti redovito školovanje. Nakon toga roditelji s pravom mogu zatvoriti financijsku “špinu” i zatražiti da si potomak izvoli pronaći stan. Ako se tome protivi, roditelj može tužbom tražiti prestanak obveze uzdržavanja “djeteta”, te ga kao vlasnik stana i iseliti. Ako su pak djeca zaposlena, odnosno imaju prihode, zakon ih obvezuje pridonositi kućnom proračunu za svoje uzdržavanje, što se u praksi rijetko događa.
Pulska obitelj
Kostešić
, samo je jedna od brojnih tipičnih priča iz Hrvatske, koja sve teže podnosi komociju vlastitog 27- godišnjeg sina M., odbijajući mogućnost njegova prisilnog udaljavanja iz roditeljske kuće, kako zbog osude rodbine, prijatelja i okoline, tako i zbog grizodušja. Premda njihov sin povremeno jako dobro zarađuje, odlazeći s ribarima u lov na listove i rakovice zimi i u rano proljeće, ne pada mu napamet participirati u troškovima hrane, niti režija.
Naprotiv, što uštedi, daje ocu u “štek” da mu čuva kako ne bi potrošio, ali mirne savjesti roditeljima naplati ribu i rakove, koje donese za ručak ili večeru. Služi se telefonom roditelja, njihovim mobitelima, jer mu uvijek bon za njegov mobitel presuši. Kako im je mama zbog poslovnih obveza s novim autom odsutna dva dana u tjednu, M. “velikodušno” posuđuje tati svoju “ragu”, koju je platio 200 eura, ali mu je uvijek ostavi praznog rezervoara, zbog čega se ocu diže sijeda kosa na glavi kada sjedne za volan, strahujući da neće stići do prve benzinske crpke. Zbog sramote ne može tankati benzina za samo 30 ili 40 kuna, nego ga natoči za 100 kuna, što opet iskoristi sin, vozikajući se po Puli.
Kako je Kostešić mlađi završio srednju ugostiteljsku školu, roditelji se svađaju s njime da si barem preko turističke sezone nađe koji posao, što ovaj odbija, uvjeravajući ih da je zaslužio da se po ljeti odmara, kada se već muči ribareći po hladnoći. Uz to, kako je istih fizičkih “gabarita” poput tate, za njega je normalno da mu “mazne” košulju, jaknu.
Kada se “stari” nedavno spremao za pogreb susjeda, pošizio je kada je shvatio da mu je junior otuđio dio garderobe, koju čuva samo za “vjenčanja i sprovode”. Tijekom odsutnosti mame, njih dvojica, da ne kuhaju, naruče pizzu, ali ceh uvijek plati otac, jer ga sin stalno podsjeća kako su roditelji dužni hraniti djecu i pomagati im.
Naša ugledna profesorica psihologije
Mirjana Krizmanić
, smatra da je ovaj problem posljedica socijalizma, u kojem se mladi nisu mogli odvajati od roditelja jer nisu imali stanove. Nadalje, majke su te koje potiču komociju svojih sinova, za koje nije nikada (pre)kasno da se ožene, za razliku od kćeri, za koje nije nikada (pre) rano da se udaju i rađaju. U Hrvatskoj, dodaje ona, imamo pojavu “vječnih studenata”, koji studiraju i više od deset godina, što je u njezino vrijeme studiranja bilo potpuno nezamislivo i neprihvatljivo.
Čudi se pojašnjenjima njezinih prijatelja, da im je sin izgubio godinu na faksu, jer je bio zaljubljen ili je dobio gripu. – Takvu neodgovornost svoje djece podržavaju ne samo bogati roditelji, nego i oni siromašni, koji se vode osjećajima i težnjom neka njihovoj djeci bude bolje i lakše nego što je bilo njima, što je potpuno nezdrav pristup odgoju mladih. Zbog krivih roditeljskih stavova ugrađenih u odgoj djece, sve im se dopušta, zbog čega ne mogu odrasti i sazrijeti, unatoč godinama koje to podrazumijevaju.
Ostajući predugo u roditeljskom gnijezdu, prođu dob kada bi se lakše prilagodili braku i skladnom bračnom životu, te odgovornosti koje brak i djeca nose. Ljepše im je i lakše da ih mama mazi i pazi, ne preuzimajući nikakvu odgovornost za samostalan život koji ih čeka nakon napuštanja roditeljskog doma – ističe profesorica Krizmanić, svjesna da ipak postoje mladi, vrijedni, visoko obrazovani ljudi koji su napustili roditelje, rade i imaju svoje obitelji o kojima skrbe.
– Njihovi roditelji su im usadili vrijednosti rada, marljivosti, odgovornosti, ozbiljnosti, zbog čega su bili spremni za odlazak iz kuće – zaključila je ona.
Profesorica sociologije i etike u pulskoj Gimnaziji,
Elizabeta Pavlović
, pojašnjavajući sindrom Petra Pana, navodi kako se radi o dečkima, zapravo muškarcima koji ne žele odrasti, te preuzeti odgovornost za samostalan i neovisan život.
Nema se novaca
– U Hrvatskoj tomu kumuju najviše ekonomske neprilike, jer ne vjerujem da mladi, ako dobro zarađuju ne žele otići od roditelja i živjeti svoj život. Plaće često nisu dostatne za plaćanje stambenog kredita ili podstanarstva, kao i svih drugih troškova, od prehrane, plaćanja režija do oblačenja. Međutim, razmaženost i komocija djece posljedica su roditeljske pogreške u odgoju, jer im nije usađena odgovornost prema sebi samima i drugima – napominje profesorica Pavlović.
Upoređujući skandinavske zemlje s jugom i istokom Europe, ona u protestantskoj vjeri, koja daleko više potiče odgovornost, radišnost, marljivost, u usporedbi s katoličkom, vidi razloge što se u sjeverenim zemljama mladi daleko ranije osamostaljuju i odlaze iz roditeljskog doma. Pri tome ističe činjenicu kako u razvijenim i bogatim skandinavskim zemljama živi drugačiji kapitalizam u odnosu na ostatak Europe, koji vodi računa o ljudskim i socijalnim potrebama svojih građana.
Stoga se njihovi mladi rano odvajaju od roditelja, što im olakšava i država.
U zemljama “brdovitog Balkana”, moto “Ljubi ga majka”, za nju još uvijek predstavlja ostatak tradicionalnog patrijarhalnog odgoja, u kojem je muško sve, i čijim se “Božjim datostima” podređuju obitelji, ali i društvo u cjelini.
