Slučajnim otkrićem 1928. godine čovječanstvo je postalo bogatije za jedan od najvažnijih lijekova u povijesti medicine i počelo je novo doba borbe protiv zaraznih bolesti i njihovih uzročnika – mikroba. Proučavajući kulture stafilokoka, profesor bakteriologije Alexander Fleming uočio je da neke plijesni razaraju okolne kolonije bakterija. Po imenu plijesni, Penicillium notatum, tvar je nazvana penicilin. Prvi je put primijenjen na čovjeku 1941. godine i tako je ušao u povijest kao uspješan lijek koji je spasio tisuće ranjenika tijekom II. svjetskog rata. Slijedila sui otkrića drugih antibiotika te danas oni nisu samo produkti gljivicai plijesni, nego i visokom tehnologijom proizvedeni sintetički spojevi koji zauzimaju važno mjesto u liječenju infektivnih i parazitarnih bolesti. Antibiotici su lijekovi koji sprečavaju rast bakterija i primjenjuju se u liječenju bakterijskih infekcija.
O antibioticima za Vitu piše mr. pharm. Melita Petrović
Bakterije su jedno, virusi drugo
Bakterije su mikroorganizmi koji nastanjuju ljudsko tijelo, životinjei biljke, a mogu se naći i u zraku, vodi i tlu. Većinom su to tzv. dobre bakterije bez kojih ne bismo mogli živjeti, no ako se nađu na krivom mjestu u organizmu mogu uzrokovati bolesti kao što su upala pluća, meningitis ili upala moždane ovojnice, neke upale grla i uha, uroinfekcije ili infekcije rana. Kada nastane bakterijska infekcija, antibiotici mogu uništiti bakterije i time spasiti život. Virusi su punomanji od bakterija i trebaju žive stanice kako bi preživjeli te za razliku od bakterija, nisu prirodni stanovnici ljudskog tijela, već ulaze izvana. Njihovu prisutnost često i ne primjećujemo, no mogu uzrokovati bolesti kao što su obična prehlada ili gripa, upale grla i uha, zarazne bolesti kao što su ospice, rubeola, virusni hepatitis ili AIDS. Važno je napomenuti da antibiotici nisu učinkoviti protiv virusa ida liječenje antibioticima kod virusnih bolesti ne donosi nikakvu korist. Lakše virusne infekcije, kao što je prehlada, uglavnom prolaze nakon nekoliko dana same od sebe, a liječe se simptomatski, različitim sredstvima kao što su sirupi protiv kašlja, čajevi, vitamini, kapi za nos, pastile za grlo, lijekovi za snižavanje temperature i sl.
Zašto je učinkovitost ugrožena
Antibiotici su korisni, djelotvorni i sigurni lijekovi za određene zdravstvene probleme i zato ih smatramo dragocjenim lijekovima. Uvelike su promijenili sudbinu oboljelih od različitih bakterijskih infekcija, no često se čuju kritike stručnjaka da se zloupotrebljavaju. Naime, analize potrošnje lijekova pokazuju da se oni zaista koriste prečesto i nekritički te da se odviše lako počinje s primjenom antimikrobnih lijekova u slučajevima kad su prisutni tek neki simptomi bolesti koji nisu posljedica bakterijske infekcije, kao što su, primjerice, nejasna febrilna stanja (povišena temperatura uzrokovana virusima), ili pak u svrhu prevencije bakterijske infekcije, što je često u liječenju djece.
Zbog takve prevelike i često neopravdane uporabe antibiotika, bakterije iz okoliša i u našem tijelu razvijaju otpornost na te lijekove. Neki mikroorganizmi mogu rasti i u prisutnosti antimikrobnog lijeka (tolerancija) ili izlučuju enzime koji inaktiviraju lijek. Primjer za to su enzimi beta-laktamaze koji razaraju beta-laktamski prsten koji čini kemijsku strukturu penicilinskih i cefalosporinskih antibiotika. Antibiotski učinak može izostati i zbog toga što je lijeku spriječen dolazak na mjesto djelovanja, primjerice kod tetraciklina. U svakom slučaju, kad bakterije postanu otporne na lijekove za liječenje infekcija, liječenje bolesnika bit će dulje, a može biti i neuspješno tezavršiti loše po bolesnika. Na kraju bismo se mogli naći u situaciji u kojoj više nemamo djelotvornih lijekova za liječenje bakterijskih infekcija. Razvoj rezistentnih mikroorganizama sve je veći problem i u liječenju hospitaliziranih bolesnika. U bolničkim ustanovama, gdje se u pravilu troši puno antibiotika, postoji princip tzv. rezervnog antimikrobnog lijeka, s namjerom da im se produži djelotvornost, tj. da se djelotvorni novi lijekovi propisuju samo izuzetno i ograničeno. Općenito, smanjenje otpornosti na antibiotike može se postići izbjegavanjem kombinirane terapije (osim u izuzetnim, opravdanim slučajevima), praćenjem otpornosti mikroorganizama u bolnicama i ambulantnoj praksi, no prije svega racionalnom terapijom.
Kako odabrati antibiotik
Kako bi liječenje antibiotikom bilo korisno prvo treba postaviti točnu dijagnozu, odnosno izolirati mikroorganizam koji je uzrokovao infekciju te utvrditi njegovu osjetljivost na antimikrobni lijek. Kad god je to moguće, dobro je laboratorijski identificirati uzročnika iz biološkog uzorka (krvi, mokraće, brisa grla ili nosa…), napraviti antibiogram, tj. testirati osjetljivost uzročnika na pojedine antibiotike te potom ciljano liječiti infekciju. Naravno, to nije uvijekmoguće pa se, kad liječenje treba odmah početi, liječnikov izbor antibiotika temelji na kliničkoj dijagnozi, što znači na podacima koje dobije od bolesnika i kliničkoj slici (primjerice, uzročnik šarlaha uvijek je isti i na njega gotovo uvijek djeluje penicilin). U takvoj "empirijskoj" terapiji liječnik obično odabire antibiotik širokog spektra djelovanja kako bi se izbjegao neželjen ishod i komplikacije. Tosu antibiotici koji djeluju podjednako snažno na velik broj uzročnika ikoje treba upotrebljavati samo kada ne postoji informacija o uzročniku infekcije, a liječenje treba početi odmah. U svim ostalim slučajevima najbolje je odabrati specifičan lijek, tj. onaj čiji antimikrobni spektar zahvaća identificiranog uzročnika. Osim toga, pri odabiru optimalnog antibiotika treba voditi računa ne samo o vrsti uzročnika, nego i o tome može li lijek doprijeti na mjesto infekcije te je li bolesnik možda preosjetljiv na lijek. Nije nevažno ni stanje organskih sustava za odstranjivanje štetnih tvari iz organizma (npr. bubrega) jer ito utječe na djelovanje lijeka. Ipak, valja reći da unatoč tome što su antibiotici djelotvorni i sigurni lijekovi, liječenje ponekad može biti neuspješno, a razlozi za to mogu biti prekasno započeto liječenje, premala primijenjena doza, prekratka kura ili neprikladan put primjene.
Kako ih uzimati
Kada je odbran najprikladniji antibiotik, vrlo je važno kako ćemo ga primijeniti, odnosno odrediti optimalnu dozu, učestalost i put primjene.Iako se, općenito gledano, antibiotici koriste previše, u slučajevima kad je uporaba opravdana, često se primjenjuje premalena doza. Naime, antibiotik se, osim u propisanoj dozi, mora uzimati i dovoljno često, uzimajući u obzir vrijeme izlučivanja lijeka iz organizma. Srećom, današnja farmaceutska industrija proizvodi novije antibiotike s prikladnim doziranjem (1 do 2 puta na dan), tako da nepraktično doziranje koje remeti san postaje rjeđe, a i bolesnici se lakše pridržavaju upute za uzimanje lijeka 1-2 puta dnevno, nego svakih šest sati.
Kao i u primjeni ostalih lijekova i ovdje je potrebna suradnja bolesnika. Problem je što bolesnici često prekidaju terapiju prerano, dva–tri dana nakon početka liječenja, odnosno čim osjete da su nestali simptomi, no započeto liječenje mora se provoditi barem pet dana (najčešće je to cijelo pakiranje lijeka) i na to treba upozoriti bolesnika. Vrlo je važno antibiotik uzimati u točno određeno vrijeme i upropisanoj dozi jer se time osigurava stalna količina lijeka u organizmu. Kapsule i tablete najbolje je uzimati s vodom, nikako ne s mlijekom i mliječnim proizvodima jer bi moglo doći do usporavanja i otežavanja apsorpcije lijeka. Za vrijeme terapije antibiotikom korisno je uzimati probiotike radi očuvanja mikroflore probavnog sustava. Probiotike treba uzimati dva sata nakon primjene antibiotika, a ne istovremeno, jer bi ih antibiotik uništio. Valja znati i da hrana usporava apsorpciju antibiotika i maksimalne koncentracije u plazmi su manje, pa se zbog toga većina antibiotika uzima između jela ili najmanjesat prije jela. Za djecu je najprikladniji oblik antibiotika sirup, no kako su tekući oblici nestabilni (mogu se upotrebljavati samo tjedan dana), izrađuju se i čuvaju u suhom obliku kao prašak, a neposredno prije primjene u ljekarni izradit će vam suspenziju dodatkom određene količine sterilne destilirane vode. Tako priređenu suspenziju treba promućkati prije uzimanja svake doze. Antibiotici se mogu primjenjivati iparenteralno, odnosno u injekcijama, no takva je primjena uobičajena u bolničkim uvjetima i pri ozbiljnim infekcijama.
Nuspojave
Svaki lijek, pa tako i antibiotik, može imati jače ili slabije popratno djelovanje. Alergijske reakcije na antibiotike mogu se javiti kao promjene na koži (osip i svrbež) ili probavni problemi (mučnina, povraćanje, proljev…), no one su bile učestalije kod primjene starije generacije antibiotika, dok su kod novijih antibiotika rjeđe. Ostale nuspojave mogu se javiti kao rezultat toksičnosti na određene organe i na to svakako treba misliti prilikom odabira najprikladnijeg lijeka. Opasne alergijske reakcije na penicilin relativno su rijetka pojava (javljaju se nakon intramuskularne injekcije, a manje su vjerojatne pri oralnoj primjeni), no pacijenta je i danas obavezno upitati o eventualnim prethodnim nuspojavama na taj lijek. Opasne nuspojave mogu uzrokovati antibiotici tipa aminoglikozida, i to kao nefrotoksičnost (oštećenje bubrega) ili ototoksičnost (oštećenje sluha). Tetraciklini, koji se danas rjeđe upotrebljavaju, često uzrokuju mučninu, povraćanje iproljev, makrolidi su izrazito netoksični, dok klindamicin može uzrokovati kolitis. U svakom slučaju, uvijek vrijedi pravilo: ako dođe do izraženih nuspojava, treba se odmah javiti liječniku.
Oprezno s kombinacijama
Antibiotici mogu stupati u interakcije međusobno i s drugim lijekovima, pa primjerice, cefalosporine ne bi trebalo uzimati s diureticima zbog opasnosti od nefrotoksičnosti. Isto tako, uz tetracikline ne smijemo uzimati preparate željeza i kalcija (čak ni mlijeko) jer se umanjuje apsorpcija lijeka, odnosno tetraciklinu se smanjuje djelotvornost. Ponekad je, da bi se izliječila infekcija, potrebno primijeniti dva ili više antibiotika, no takve se kombinacije propisuju veoma oprezno jer postoji opasnost od povećane učestalosti i raznolikosti nuspojava. Razlozi za kombinaciju dvaju antibiotika mogu biti, na primjer, proširenje antibakterijske aktivnosti u miješanim infekcijama ili pojačanje učinka, tj. učinak koji se ne može postići ni jednim od lijekova primijenjenih pojedinačno.
