Hoće li veza između žene i muškarca biti uspješna ovisi o tome jesu li biokemijski procesi koji se zbivaju u njihovim mozgovima kompatibilni, tvrdi poznata američka antropologinja Helen Fisher, profesorica na Sveučilištu Rutgers. Helen Fisher30 godina bavi se istraživanjem biološke osnove romantične ljubavi, o čemu je objavila niz istraživanja i pet knjiga, među kojima i bestseler “Zašto volimo: Priroda i kemija romantične ljubavi”, preveden i na naš jezik.
– Zbog ljubavi ljudi pišu pjesme i romane, skladaju glazbu. Ljudi žive za ljubav, umiru zbog nje, u stanju su ubiti zbog ljubavi. Ona možebiti snažnija od nagona za životom – rekla je dr. Fisher.
Kaj je ljubav slijepa
Kako i zašto se zaljubljujemo, jedna je od najvećih enigmi koja zaokuplja znanstvenike, baš kao i obične smrtnike. No, znanstvenici polako pronalaze odgovore, a oni nisu tako romantični kao ljubavne pjesme i poeme.
– U osnovi zaljubljenosti i ljubavi zapravo su kemikalije koje stimuliraju naš mozak – rekao je mladi kemičar Marko Košiček,znanstveni novak Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu. Prije tri godineKošiček je svojom prezentacijom biokemije ljubavi osvojio FameLab, znanstvenu inačicu “American Idola”.
– Treba razgraničiti dvije vrste ljubavi. S jedne strane je slijepa zaljubljenost, stanje u kojem nam je voljena osobe savršena i ne možemo percipirati nikakve njezine mane. S druge strane je dugotrajna emocionalna veza, bilo među partnerima, bilo između majke i djeteta, jerslične molekule reguliraju majčinsku i romantičnu ljubav – rekao je Košiček, naglasivši da je kod zaljubljivanja ključna molekula feniletilamin.
– Popularno je zovemo molekula ljubavi. To je mala molekula koja jestrukturno slična drogi amfetaminu. I feniletilamin i amfetamin smanjuju aktivnost dijelova mozga koji su povezani s kritičkim rasuđivanjem. Istodobno aktiviraju one regije u mozgu koje su povezane sosjećajem euforije. Zbog toga se kaže da je ljubav slijepa. Kad smo euforično zaljubljeni, luči se adrenalin, imamo puno energije, ne moramospavati ni jesti. Sama blizina voljene osobe nas hrani i daje nam snaguda funkcioniramo. Također, potiče se lučenje seksualnih hormona, što stvara osjećaj uzbuđenja – pojasnio je Košiček.
Kao što smo svi iskusili, luda zaljubljenost tijekom vremena opada.
– Zaljubljenost se pretvara u drugu vrstu emocija, a tu su ključni oksitocin i vazopresin, koje nazivamo ljubavnim ljepilom. To su neuropeptidi koje luči hipofiza, a oni imaju fiziološku ulogu u kontrolitlaka, povezani su sa znojenjem, ali i s procesima koji izazivaju kontrakcije mišića – ispričao je Košiček, naglasivši da se oksitocin najviše luči tijekom poroda, orgazma i dojenja.
– Sva ta tri procesa povezana su s kontrakcijama mišića, ali i s emocionalnim vezanjem – dodao je Košiček i naglasio da oksitocin ima ulogu kod uzajamne vjernosti partnera.
Zaljubljujemo se mladi
– Provođena su neka istraživanja na voluharicama, glodavcima koji su genetski vrlo slični ljudima. One su stoga dobar model, pa se rezultati mogu projicirati na ljude. Znanstvenici su pratili prerijske voluharice,koje su izrazito monogamne, te njihove planinske rođake koji su poligamni. Kad su monogamnim voluharicama blokirali lučenje oksitocina tijekom parenja, one više nisu bile vjerne svojim partnerima – rekao je Košiček.
No, kad su znanstvenici poligamnim voluharicama povećali razinu oksitocina, one su nastavile voditi svoj promiskuitetni životni stil.
– To je pokazalo da nije dovoljno imati samo biološki aktivnu molekulu poput oksitocina nego je i vrlo bitno kako se ona veže u mozgu.Kada su skenirali mozak monogamnih voluharica, znanstvenici su uočili veliku koncentraciju receptora za oksitocin u regijama povezanim s emocijama i emocionalnim vezama. Kod poligamnih voluharica ti su receptori bili na potpuno drugom mjestu. Stoga one užitak koji su osjećale kod parenja nisu povezivale s određenom jedinkom – naglasio je Košiček.
Istaknuo je da su ljudi podložniji zaljubljivanju u mladosti, što je uevolucijskom kontekstu lako razumljivo jer smo u to doba najsposobniji za reporodukciju. No, neki se ljudi češće zaljubljuju, neki, pak, dulje iviše pate kad se razočaraju. Dr. Helen Fisher je nakon dugogodišnjih istraživanja u koja je bilo uključeno gotovo 40.000 ispitanika spoznala da se ljudi, na osnovi toga kako njihovo tijelo proizvodi hormone estrogen i testosteron, a mozak neurotransmitere dopamin i serotonin, mogu podijeliti u četiri različita tipa osobnosti. To su istraživač, graditelj, direktor i pregovarač, a o njihovoj uzajamnoj kompatibilnostiovisi i uspjeh neke veze.
Ako osobnošću dominira neurotransmiter dopamin, Helen Fishertvrdi da je riječ o istraživaču. Dopamin, poznat i kao “hormon sreće” uključen je u niz funkcija – kretanje, motivaciju i ovisnost o alkoholu idrogama.
– Te osobe su radoznale, kreativne, impulzivne, optimistične, pune energije i šarma. Velikodušne su, senzual-ne, a život koji vode često bise mogao nazvati hedonističkim – pojasnila je Fisher.
