Suočen s hrpom neoprana posuđa, gomilom prljave odjeće i debelim slojem prašin e na policama za knjige, nemali broj puta sam zavapio: “Mama, tata, gdje ste sada da počistite ovaj nered?!” Ali takvi problemi ne more Splićanku Snježanu Bigavu, kao ni brojne druge odrasle Hrvate koji su odlučili ostati živjeti sa svojim roditeljima unatoč što su kronološki odavno zakoračili u razred “zrelosti”.
Nedavno Eurostatovo istraživanje pokazuje da je takvih sve više po čitavoj Europi – naime, svaki treći stanovnik EU-a u rasponu od 25 godina do 34 godine živi s roditeljima, odnosno svaka peta stanovnica. Kakve su dobrobiti, a koje su loše strane takvog života upitali smo našu sugovornicu Snježanu, inače voditeljicu jednog od odjela u poznatoj agenciji za istraživanje tržišta, koja je, unatoč tome što posjeduje sve materijalne predispozicije za samostalan život, ipak odlučila ostati u “roditeljskom gnijezdu”. – Prednost života s roditeljima je okruženje ispunjeno ljubavlju i brižnošću koju mi svakodnevno iskazuju.
Nema brige oko računa
Nemam nikakvih obveza s računima i papirologijom, oni o svemu tome brinu, a ja tek izvršim neke njihove naloge s tim u vezi. Nisam rastrošni tip osobe, ali ne znam baš procijeniti je li nešto skupo ili jeftino jer ne moram razmišljati o tome. Mene svaki dan dočeka ručak na stolu, a mama mi, unatoč tome što imam dobra primanja, još uvijek daje džeparac. Meni taj džeparac ne treba, ali ona inzistira na tome, pa onda uzmem – kaže Snježana, koja priznaje da možda spada u “pomalo neozbiljniji tip osobe”, pa su njezini roditelji dijelom i zbog toga još uvijek zaštitnički nastrojeni prema njoj.
– Oni vole brinuti o meni, a ja ih puštam kad već uživaju u tome. Zašto ne? Moji roditelji su stariji, u mirovini su, tako da sada želim provoditi neko kvalitetno vrijeme s njima. Jako ih volim, kao i oni mene. Oni su očito prilično vezani uz mene i možda su i mene vezali uza sebe tako da mi je praktično skoro pa nemoguće sada otići, ponajprije zbog njihovih godina, ali i nekih drugih životnih okolnosti, ali, iskreno, mislim da sam trebala otići iz roditeljskog doma kad sam imala 20 godina – priznaje ova sudionica naše “produžene kave”, koja spremno progovara i o drugoj strani medalje života s mamom i tatom.
– Loše strane ovakvog načina života su doza nesamostalnosti i nemogućnost organiziranja vremena isključivo po vlastitom nahođenju. Oni praktično upravljaju velikim dijelom mojega života. Ima dana kad bih možda otišla na spavanje u tri ujutro i spavala do tri popodne ili možda ne bih prala suđe mjesec dana, ali živeći s njima moram pratiti neki ustaljeni ritam. Ne mogu ni kući dovoditi bilo koga, samo pristojne ljude – kroz smijeh dodaje Snježana, koja napominje da se njezin stariji brat ipak izborio za puno više autonomije u obiteljskoj kući u odnosu na nju.
Krivi su i posesivni roditelji
– On ne dopušta da mu se roditelji toliko miješaju u život jer je odrješit za razliku od mene – kaže Snježana, no problema s odrješitošću nema slikarica Nina Šimunović, majka dvojice sinova u dobi od 22 i 24 godine s kojima živi u istom stanu, ali, kako vjeruje, ne još zadugo. – Mi smo jedna moderna obitelj, rekla bih ekipa pod istim krovom. U ovom trenutku ne znam kako bi itko od nas samostalno opstao, ali kad se pokaže potreba da netko iz našeg tima napravi promjenu, lako ćemo se reorganizirati. Inače, mislim da zajednica djece i roditelja treba imati ograničen rok trajanja.
Ja sam im već rekla: “Dragi dečki, meni je već dosta puno toga!” Najnormalnija stvar je da vas djeca koriste i ne bih rekla istinu kad bih kazala da smo svi mi ravnopravni te da oni jednako peru moje čarape kao što ja perem njihove. Tek s godinama i zrelošću to iskorištavanje može prestati i upravo je zato mladom čovjeku potreban vlastiti prostor da se razvije prema odgovornosti i zrelosti. Otvoreno sam im rekla da me mogu iskoristiti još par godina, a nakon toga da budu spremni otići.
Na to su mi odgovorili pitanjem: “A što ako nećemo?”, na što sam samo ustvrdila: “U tom slučaju idem ja!” – priča Nina. Psihologinja Mirjana Nazor, koju smo također pozvali na našu ćakulu, smatra da je teško decidirano utvrditi koja bi to bila dobna granica kada bi se djeca trebala iseliti iz roditeljskog doma. – To je vrlo individualno. Nije svejedno je li netko počeo radit nakon srednje škole ili je otišao na studij, odnosno kakav posao ima i koliko je plaćen.
Neki mladi bi se rado odselili, ali im materijalne prilike to ne dopuštaju, a ima i onih kojima je puno komotnije ostati s roditeljima. Međutim, da bi dosegnuli zrelost, bilo bi prijeko potrebno da mladi žive samostalno jer ako uza sebe stalno imaju nekoga tko će im podmetati leđa, nikada se neće potpuno razviti u zrele i odgovorne osobe. Za tu su situaciju djelomično krivi i roditelji koji su ponekad možda i posesivni, pa nikako da uvide kako je došlo vrijeme za razdvajanje – kaže psihologinja, koja se pita što to uopće znači biti dobar roditelj.
– Znači li to vezati dijete da kao flaster bude zalijepljeno za nas ili ga odgajamo za to da nas više ne treba? Na tom tragu su i Ninina razmišljanja. Ona, naime, drži da su djeca naš projekt samo do nekog određenog trenutka. – Odgovorni smo za rezultate i sredstva kojima ćemo taj projekt završiti, no krajnji rezultat je da dijete postane zrela, samostalna osoba. Nakon toga počinje njegov projekt, a u njemu ja više nisam voditelj, mogu eventualno biti tek neki asistent.
Financije su samo izgovor
– Ja sam odgovorna osoba i držim da odgovornost nema nikakve veze s činjenicom živim li s roditeljima ili odvojena od njih – misli, pak, Snježana te dodaje: – Jednostavno, volim plemenski stil življenja kad je cijela obitelj na okupu, ali isto tako, ako netko želi jednog dana otići, to je u redu. Ljudi se obično izvlače na financije, no mislim da je to samo izgovor. Ja sam često imala dobro plaćene poslove, ali uvijek mi je izgledalo da ako odem u podstanare, neću imati novca za sve gluposti koje kupujem, a koje mi u konačnici i ne trebaju.
No, poznajem neke mlade ljude koji samostalno žive i s manje od tri tisuća kuna mjesečno, što znači da se može. Danas mislim da prednost treba dati samostalnom životu i da bi se ljudi s 20 godina već trebali uputiti u takav život, pa makar on u početku bio skroman – zaključuje Snježana. Nina smatra da roditelji trebaju razlikovati faze u brizi oko djece, odnosno shvatiti kad im trebaju biti stalno na raspolaganju, kad im trebaju biti učitelji, a kad prijatelji. No, mogu li nam roditelji uopće biti prijatelji, pitamo Mirjanu Nazor.
– Možda je u nekoj kasnijoj dobi moguće da se taj odnos transformira iako je po meni roditeljski odnos jedno, a prijateljski sasvim nešto drugo. Naišla sam i u literaturi ideje o tome kako bi tata mogao biti prijatelj sinu, ali tko će mu onda biti otac ako mu je roditelj postao prijatelj? Ponekad roditelji misle da im djeca nemaju dovoljno kvalitetne prijatelje, pa se ubacuju u taj prostor, možda s dobrim namjerama, ali prijatelje treba tražiti izvan obiteljskog kruga – kaže ova psihologinja, koju smo pitali i kakav bi ona savjet dala onima koji su zagazili u tridesete ili četrdesete, a još žive s roditeljima.
Vaša djeca nisu vaša
– Najprije neka se zapitaju zašto i dalje žive tako. Je li to baš nužno? U nekim situacijama je to možda nužda, ali takvih nema puno. Trebali bi potom analizirati što dobivaju, a što gube s ovim izborom. U svakom slučaju, za mlade bi bilo višestruko korisno da pronađu način kako bi se odmakli od roditelja, što ne znači da među njima nestaje ljubav.
Što su mladi duže s roditeljima, to je i manja šansa da će stupiti u bračnu zajednicu, i da će ona biti uspješna, jer ljudi bolje funkcioniraju u braku ako su razvili samostalnost. Svrha roditeljstva je, pak, da naša djeca odlepršaju na kraju, a slobodno se mogu povremeno vraćati – zaključuje Mirjana, od koje doznajemo da njezin mlađi trideset trogodišnji sin još uvijek živi s njom. Pitamo je zašto, a ona nam kroz smijeh tek priznaje: “Jer mu je valjda tako komodnije” te dodaje:”
No, budući da radi i da ima dovoljno godina, ja očekujem da će uskoro i on otići od kuće.” – “Vaša djeca nisu vaša djeca, ona su sinovi i kćeri života koji čezne za samim sobom, ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, iako su s vama, ipak vam ne pripadaju…”, napisao je Khalil Gibran, uz naputak, “vi ste tek lukovi iz kojih su vaša djeca odaslana poput živih strijela”- prisjetila se Nina u zaključku naše večernje ćakule.
Skandinavija najbolje odolijeva mammonima
Premajednom istraživanju u Hrvatskoj čak 71 posto mladića u dobi od 20 do 30godina živi s roditeljima, te 50 posto djevojaka. Ti podaci su sličniistraživanju trendova koje je proveo Eurostat na populaciji od 18 do 34godine u zemljama EU.
Tako npr. u Italiji, gdje jeskovan naziv “mammoni” za ljude koji radije biraju život s roditeljimanego onaj samostalni, čak 91,8 posto mladića u dobi od 18 do 24 godineživi s roditeljima, odnosno njih 47,7 posto u dobi od 25 do 34 godine.Talijanke su nešto samostalnije, pa njih 82,5 posto u dobi od 18 do 24godine živi s roditeljima, odnosno njih 32,7 posto u dobi od 25 do 34godine.
Najsamostalniji su mladi iz skandinavskihzemalja. Tako npr. samo 2,2 posto djevojaka od 25 do 34 godine živi sroditeljima, odnosno 4,7 posto mladića. U sjevernim zemljama mladičešće sklapaju i bračne i izvanbračne zajednice – najmasovnije uFinskoj gdje ih je u dobi od 18 do 34 godine u partnerskim zajednicama63 posto među ženama, odnosno 51 posto među muškarcima.
