Ovisnost nije izraz djetetove zločestoće ili ograničenosti, već znak da je bilo ili jest zanemareno
Petnaestogodišnjakiz švedskog grada Laholma pozvao je šest prijatelja kako bi kod njegaigrali igricu World of Warcraft. Nesretni dečko je nakon 15 satiigranja (uz manju stanku) doživio epileptički napadaj i prevezen je ubolnicu. Njegov je otac novinarima rekao da se dječak oporavlja i da jeizvan životne opasnosti, a da on razmišlja o tome kako mu moraograničiti vrijeme koje provodi uz računalo. Da je o tome ranijerazmišljao, ovo se uopće ne bi dogodilo.
Kako prepoznati ovisnost
Ovisnicio igricama provode barem dvaput više vremena igrajući tijekom dana ilitjedna nego djeca koja nisu ovisna, nastoje imati opremu za videoigriceu svojoj sobi, mnogo teže se koncentriraju u školi, imaju višezdravstvenih problema. Razlikujemo dvije vrste ovisnosti: psihičku ifizičku. Psihičku ovisnost mogu izazvati razne psihotropne tvari(alkohol, nikotin, tablete za smirenje, tablete protiv boli, kanabis,heroin, kokain, XTC itd.) odnosno neke aktivnosti kao šti su kockanje,igranje videoigrica, surfanje internetom itd. Fizička ovisnost puno jeozbiljnija od psihičke i znači da nam je psihotropno sredstvo postalodio metabolizma i da bez njega ne možemo živjeti. Liječenje je teško, a potpuna apstinencija do kraja života neophodna.
Videoigrice mogu izazvati psihičku ovisnost, nipošto fizičku, pa to znači da bi liječenjetrebalo biti jednostavnije i uspješnije. No, je li doista tako?Ovisnost o videoigricama najčešće uspoređujemo s ovisnošću o kocki,čije je liječenjedugotrajno i zahtjevno, a uspjeh dubiozan. Problem je u tome što jevelik postotak osoba koje razviju psihičku ovisnost prije toga imaoozbiljnih problema sa samima sobom. Ovisnik sredstvo ovisnosti prihvaćakao neku vrstu samoliječenja, nešto što će ispuniti prazninu kojuosjeća, nešto čime će smanjiti nervozu, anksioznost i popravitiraspoloženje. Psihodinamičari govore da u našoj psihi postoji mehanizamkoji se zove kompulzivna repeticija. On nas tjera da određene radnjeponavljamo bez suvišnih pitanja: one korisne, ali i one opasne. Dok točinimo, osjećamo ugodu, a kad im se opiremo, osjećamo nervozu,neispunjenost, nešto nam nedostaje. Kada razvijemo naviku da redovitoučimo, vježbamo, peremo se i sl., iza toga stoji taj mehanizam, ali ikada se navučemo na videoigrice, kocku, drogu itd., iza toga stoji istimehanizam.
Što učiniti?
Kad shvatimo da jedijete postalo ovisno o videoigricama potrebno je uspostaviti fizičkukontrolu igranja. Nije dosta samo pregovarati s djetetom. U tome i jestbit ovisnosti: ovisnik se ne uspijeva držati dogovora. Spreman jelagati sebi i drugima, skrivati, uljepašavati, krasti, fizički serazračunavati kako bi ostao sa svojom ovisnošću. Istovremeno negira,poriče ili barem minorizira problem. Problem je na razini nesvjesnog. Umozgu su uspostavljeni određeni neuronski krugovi kojih nismo svjesni,ali koji stalno rade i traže da budu zadovoljeni, tj. "nahranjeni"igranjem. Te veze su dovoljno snažne da moramo upotrijebiti fizičkaograničenja dostupnosti videoigricama. Tek kada mali ovisnik izdržiprvih nekoliko dana bez video napasti, spreman je za suvisliji oblikkomunikacije. To ne znači da će odmah ponovo dobiti igrice. Dijete moraimati neku zamjenu za dosadašnju napast, a najbolje su sport, druženjes vršnjacima, zajednički poslovi u obitelji, bavljenje kućnimljubimcem, čitanje knjiga, stripova, kreativni oblici izražavanja kaoglazba, crtanje, slikanje, modeliranje i sl. Kako su igrajući se običnonagomilali probleme u školi, valja im pomoći da što prije nadoknadepropušteno. Svako njihovo pozitivno nastojanje treba uočiti ipohvaliti, a nakon nekog vremena i nagraditi.
