Možda mislite da je za vašu borbu s kazaljkom na vagi kriv nezasitni apetit, ali vjerojatnije je da se pravi uzrok krije u vašoj glavi
Pojamemocionalnog jedenja vjerojatno vam nije nepoznat, a njegovo seznačenje lako može naslutiti – odmah ćete zamisliti djevojku slomljenogsrca koja utjehu traži u kutiji čokoladnih bombona ili studenta podispitnim stresom koji je upravo smazao golemu pizzu. No, emocionalnojedenje u većini slučajeva događa se na mnogo suptilnijoj razini, a tomože biti razlog zašto ne možete izgubiti tih 2, 5 ili 10 kilogramaviška.
Utjeha na krivom mjestu
Nutricionisti procjenjuju da je kod čak 75% osoba koje bezuspješno pokušavaju smršavjeti glavni problem poriv zahranom uzrokovan osjećajima, kojeg najčešće nisu ni svjesne. Kod mnogihto nesvjesno žvakanje može upropastiti i najbolje zamišljene planovezdrave prehrane, pa je emocionalno jedenje jedan od glavnih razloga za neuspjeh dijeta. Svaki put kad se osjećaj ponovi – tuga, usamljenost, tjeskoba, dosada, čak i sreća – okrećemo se hrani.
Nije realno misliti da možemo izbjeći baš svaku epizodu emocionalnogjedenja (ponekad nam šalica vruće čokolade doista može popraviti dan),ali je moguće prorijediti takvo ponašanje. No, prvo morate dokučitikoji vas osjećaji tjeraju hrani.
Većinom je nasumično prejedanje povezano s negativnim osjećajima –uzrujani ste, tjeskobni ili ljuti, tako da pozornost s onoga što vaszaokuplja (npr. teškoće na poslu) usmjeravate na hranu. Ona može"ublažavati" sve što se oko nas događa, slično učinku koje piće ima naalkoholičara. Nažalost, ta taktika daje samo privremeno rješenje. Čimprogutate posljednji zalogaj, opet se susrećete s izvornim problemom.Osim toga, zbog takvih "izleta" prejedanja dugoročno ćete se početiosjećati još gore, jer ćete se okrivljavati zbog toga što ste učinili.
Za čime stvarno žudite
Kad bismo utjehu tražili u povrću i voću, prejedanje ne bi bilo takostrašno. No, naša meta su bomboni, kolači, tjestenina, sir, čips, arazlog je u biologiji. Čini se da nam je organizam programiran tako dau stresnim situacijama između salate i peciva nema baš nikakve dvojbe.Kad unosimo ugljikohidate s visokim udjelom šećera ili masti organizamizlučuje dopamin koji stimulira središte u mozgu odgovorno za osjećaj ugode, pa želimo nastaviti jesti i kasnije ponavljati to iskustvo. Ako ne čeznete zaugljikohidratima, vjerojatno vas mame šećer i masnoće, a njihovpretjerani unos stimulira izlučivanje drugih supstancija u mozguvezanih za užitak i euforiju.
No, dok istraživanja otkrivaju zašto žudimo zaodređenim vrstama hrane, neka nas jela privlače zato što su povezana sugodnim sjećanjima. Lijepe trenutke povezujete s određenom vrstom hranekoju ste tada konzumirali i želite ponoviti ta sretna vremena. Ako ste,primjerice, kao dijete na proslavama uživali jedući lazanje, vjerojatnoćete u odrasloj dobi posezati baš za tim jelom kad budete poželjeli hranom popraviti raspoloženje.
Međutim, ne smijete dopustiti da biologija i događaji iz djetinjstvastanu između vas i vitke linije. Možete stati na kraj uzrocimaemocionalnog jedenja prekidajući automatske veze između hrane iraspoloženja. Kako? Tako što ćete naučiti prepoznati jedete li zbogfizičke ili zbog psihičke gladi.
Stupnjevanje gladi
Naučite li razlikovati fizičku od emocionalne gladi, znat ćete kadajedete iz krivih razloga. Ako osvijestite koja vrsta gladi nema veze sapetitom, lakše ćete se suzdržati od jela. Dobra je strategija izraditimentalnu ljestvicu gladi sa sedam stupnjeva, s tim da 1 označavapotpunu sitost, a 7 "umiranje" od gladi. Prije nego što počnete jesti,ocijenite jeste li doista gladni ili vam se jede određena vrste hraneili jednostavno samo želite jesti. Nakon nekoliko tjedana taj načinrazmišljanja postat će vam prirodan; kad primijetite da trebateanestetik u obliku hrane, u glavi će vam se uključiti alarm za uzbunu i pomoći vam da povučete kočnicu.
