Nekada pomažemo jer želimo nesebično davati, a nekada ipak očekujemo "protuuslugu"
Gotovo svakodnevno pomažemo drugim ljudima. Prepuštamo sjedalo u tramvaju starijoj osobi, dobrovoljni smo davatelji krvi, na ulici prolazniku ljubazno pokažemo put, ponudimo prijatelju pomoć kod učenja, doniramo novac u dobrotvorne svrhe. Je li to iskaz našeg nesebičnog davanja ili ipak dobijemo nešto zauzvrat, makar dobar osjećaj? Kome pomažemo? I u kojim situacijama?
Altruizam definiramo kao naklonost i težnju dobrobiti drugih, bez očekivanja recipročne koristi. Pojam je prvi opisao osnivač sociologije Auguste Comte, prema latinskoj riječi alter, što znači "drugi". Smatrao je da pojedinci imaju moralnu obvezu služiti interesima drugih ili "većem dobru". Altruizam je prosocijalni oblik ponašanja koji se smatra vrlinom u većini kultura i središnja je misao mnogih religija. Koncept je potekao iz filozofije i etike.
Razmjena dobara
Jedna od važnijih teorija objašnjenja altruizma jest teorija socijalne razmjene bazirana na pretpostavci da ljudi ne razmjenjuju samo materijalna dobra i novac, nego i socijalna dobra (ljubav, informacije, usluge, status itd.). Cilj je što veći dobitak uz minimum "cijene". Primjerice, kod dobrovoljnog davanja krvi možemo razmatrati "cijenu" darivanja (ubod iglom, vrijeme, umor) u odnosu na "cijenu" ako ne damo krv (krivnja, neodobravanje drugih). Možemo uspoređivati i dobitak darivanja (dobar osjećaj da smo nekome pomogli, zadovoljstvo) s dobitkom kod nesudjelovanja u darivanju (ušteda vremena, nelagoda). Ovakav proces donošenja odluke leži u osnovi teorije socijalne razmjene i njime možemo objasniti hoćemo li nekom pomoći ili ne.
Altruizam potiču socijalne norme. Norma reciprociteta odnosi se na pretpostavku da ćemo vjerojatnije pomoći osobi koja kasnije može pomoći nama. To ukazuje na ravnotežu davanja i primanja u socijalnim odnosima. Druga je norma socijalne odgovornosti, uvjerenje da trebamo pomagati onima kojima je to potrebno, bez obzira na buduće razmjene. Ona motivira ljude da doniraju sredstva siromašnima, djeci s posebnim potrebama, bolesnicima. Međutim, ljudi se ne ponašaju uvijek u skladu s normama.
Znanstvenici se slažu da postoje dvije vrste altruizma: prva je recipročna razmjena – naše dobiti mogu biti vanjske (odobravanje i uvažavanje od strane drugih) i unutarnje (osjećaj zadovoljstva i osjećaj da smo nekog učinili sretnim), a druga je bezuvjetni altruizam kao nesebično davanje.
Kada pomažemo
Postoje određeni situacijski čimbenici koji mogu potaknuti pomoć ili navesti na odluku o pasivnoj reakciji.
• Broj promatrača
Istraživanja pokazuju da ljudi manje pomažu kad je broj ljudi koji promatra osobu koja treba pomoć veći. Dolazi do tzv. difuzije odgovornosti. Primjerice, ako je netko pao na ulici i to promatra mnoštvo ljudi, većina će pomisliti da će u pomoć priskočiti netko drugi. Ako samo mi gledamo čovjeka koji leži na pločniku, svjesni smo da je kompletna odgovornost na nama.
• Modeliranje
Veća je vjerojatnost za altruistično ponašanje ako smo već vidjeli da se netko tako ponašao. Taj netko je model prema kojem se ponašamo, modeliramo. Primjerice, razmišljamo li hoćemo li dati prilog u dobrotvorne svrhe pa vidimo prijatelja kako donira i nama će se biti lakše odlučiti. Važno je da nam osoba čiji postupak slijedimo nije odbojna.
• Vremenski pritisak
Manja je vjerojatnost da će pomoći osoba kojoj se žuri. Teže će primijetiti opasnost i sukladno tome, teže će joj biti procijeniti što se zapravo događa. Netko tko je u žurbi preokupiran je svojim obvezama i nema vremena baviti se ovim događajem.
