JEDINCI imaju teškoća sa samostalnim obavljanjem bilo kojeg zadatka koji im je zadan pa, prije ili kasnije, u životu postaju beskorisni”, rekao je početkom 20. stoljeća cijenjeni njemački liječnik i psiholog te psihoanalitičar Alfred Adler.
Upravo suprotno iskustvo ima naša televizijska voditeljica Antonija Blaće.
– Sjećam se jedne davne zgode kada smo mama i ja sjele u kafić, a mene je bilo sram da sama naručim sok. Mama mi je rekla da ga neću ni piti ako to ne napravim sama. Naravno da sam se onda ohrabrila – ispričala je Antonija.
Uspješan usprkos mitu
Od Adlerovih vremena do danas mišljenja o djeci jedincima nisu se mnogo promijenila pa mnogi mladi ili budući roditelji često znaju reći kako ne žele samo jedno dijete jer se boje da će biti razmaženo i egoistično, ali i usamljeno.
Jedinci dobivaju sve što žele, smatraju mnogi, jer su sami pa nemaju s kime dijeliti. S time se ne slaže 24-godišnji Tomislav, jedinac koji, kao za inat društevnim stereotipima, iza sebe već ima 10 godina radnoga staža. Danas radi u marketingu.
– Nije istina da jedinci u djetinjstvu dobivaju sve sto žele, jer to ipak ovisi o mogućnostima svake obitelji. No, činjenica je da smo manje skloni dijeljenju stvari. Primjerice, problem nam je s nekime dijeliti računalo na poslu ili se dogovarati oko TV programa koji ćemo gledati. Ipak, to su manji problemi i ne može se reći da su presudni u našim životima – realan je Tomislav.
“Vidiš onog malog, tamo, u kutu? Onaj što se duri i neće se ni s kim družiti. Taj je sigurno jadničak jedinac”, navela je jednu od stereotipnih izjava dr. Toni Falbo, američka psihologinja sa Sveučilišta Texas u Austinu koja je posvetila čak 40 godina svoga rada upravo razbijanju mitova o djeci jedincima.
Nikada nije previše ljubavi
Još od 70-ih godina prošloga stoljeća počela je promatrati više od stotinu djece koja su u obitelji jedina. Ona su danas odrasla i nisu beskorisna, kako bi im prorekao Adler.
– Davno, kada sam počela s profesionalnim radom, bila sam vrlo zainteresirana za problematiku stereotipa, a upravo su predrasude o djeci jedincima bile vrlo jake. Cijelo 20. stoljeće jedinci su imali reputaciju djece koja su usamljena, antipatična, sebična i neprilagođena. Stoga su mnogi kritizirali roditelje koji su odlučili imati jedno dijete, željeli su im nabaciti osjećaj krivnje, a nekoliko je istraživanja čak ustanovilo da se većina parova odlučila na drugo dijete upravo iz tog razloga! – istaknula je dr. Toni Falbo stvarnu težinu ovih društvenih predrasuda, a svoj je dugogodišnji rad “okrunila” knjigom.
U njoj, među ostalim, zaključuje kako su djeca jedinci nerijetko i bolji učenici, imaju razvijeniji vokabular i bliskiji odnos s roditeljima. Nimalo nevažno, upravo zbog mogućnosti roditelja da im se više posvete (iako to nikako nije pravilo), i na način da im više odobravaju, manje inzistiraju na ispravljanju pogrešaka, rjeđe ih kažnjavaju i slično, ova djeca mogu razviti više samopouzdanja.
Ili, kako je to primijetila potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić, inače majka sina Valentina, posljedice nedavanja dovoljno ljubavi djetetu daleko su gore od onih kada dijete od roditelja dobiva previše ljubavi.
Ako je uopće moguće djetetu pružiti previše ljubavi.
– Smatram da dijete treba ljubiti i maziti dokle god ono to želi, a s takvim pokazivanjem ljubavi treba prestati onda kada dijetetu to počne smetati. Nećete dijete u pubertetu poljubiti pred školskim kolegama dok ih ispraćate na nekakav izlet, jer bi mu bilo neugodno – nasmijala se Đ. Adlešič, koja je prije ulaska u politiku bila pedagoška djelatnica u školi.
Odnos roditelja je najvažniji
– Kažu da su jedinci ljeniji, no iz svoga pedagoškog iskustva mogu ustvrditi da je svako dijete vrijedno na svoj način. Sjećam se šestero sestara koje su dobile jednoga brata, i taj je, zapravo, bio jedinac – ustvrdila je, naglasivši ono što se često govori, ali i ne provodi: odnos roditelja prema djetetu je najvažniji.
Kažu da klinci i klinceze koji svoje stanove, kuće i sobe ne dijele s braćom i sestrama imaju slabije razvijene socijalne vještine. Smatra se da se ta djeca ne znaju zaigrati i zapričati s vršnjacima u vrtiću, u školi te kasnije u životu slabije napreduju na poslu ili teže nalaze partnere.
Ali kako je primijetila televizijska voditeljica Antonija Blaće, djeca koja odrastaju uz braću i sestre, i ako među njima nije prevelika razlika u godinama, možda su baš zbog bliskosti koja se između njih razvila zatvorenija prema drugoj djeci.
– Djeca jedinci imaju slabije socijalne vještine? Ja sam onda živi dokaz da nije tako. Pa ja živim od socijalnih vještina! – nasmijala se voditeljica koja, doduše, ima polusestru, no s njom nije odrasla, već je živjela sama s majkom.
Đurđa Adlešič za svoga sina nipošto ne misli da je egoističan, a ni nesocijaliziran. I sama, uostalom, ima iskustva s odrastanjem kao jedinica.
Trudili se nadoknaditi
– Možda smo sinu uspjeli nadoknaditi to što nije imao brata ili sestru tako što je išao u vrtić i u kampove, a i uvijek smo ljetovali u društvu. Moja sestra i ja često se šalimo kako smo obje bile jedinice, jer se ona rodila kada sam ja maturirala pa je zapravo svaka od nas odrasla sama – ispričala je Đ. Adlešič te dodala: – Rado bih da sam u životu imala više djece, ali ne zbog predrasuda o jedincima – ustvrdila je.
Tomislav se također ne slaže s tvrdnjom da dijete, ako odrasta bez brata ili sestre, ima slabije socijalne vještine. No, zato navodi neke druge probleme.
– Problemi jedinaca nešto su drukčiji. Primjerice, moja je prijateljica odrasla u velikoj obitelji, gdje su sestre spavale u istoj sobi. Kasnije se to na nju odrazilo tako da se nije osjećala ugodno kada bi ostala sama kod kuće, dok sam ja, s druge strane, često bio sam pa mi i sada zna zasmetati kada mi je kuća puna ljudi. Po onoj, svakoga gosta tri dana dosta – otkriva Tomislav.
Veća odgovornost
Jedinci nisu ništa manje odgovorni od drugih, ili sebični. Dapače, primijetila je Antonija Blaće, oni mogu biti i obzirniji.
– Moguće je da je dijete i odgovornije jer više osjeća tu direktnu vezu s roditeljem, pa i njegove probleme, ima li ili nema novca… Pa svoje želje usklađuješ s time. Kod mene je situacija bila takva da mi je mama govorila kako mogu sve, ali tek nakon što ispunim svoje obaveze. A ljestvica je bila postavljena vrlo visoko – prisjeća se voditeljica.
S druge strane, i obitelji s više djece na meti su predrasuda.
Vjeruje se da su djeca u mnogočlanim obiteljima donekle zanemarivana, no mlada novinarka Ana Lulić, koja je nedavno diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, ima posve drukčiju obiteljsku priču. Njih je šestero, a Ana je najstarija.
– Iako nas je bilo tako mnogo, nikad se nisam osjećala zakinuto ili nevoljeno, upravo suprotno. Roditelji su uvijek nalazili vremena za svakoga od nas, ali su inzistirali i na zajedničkim obrocima i obiteljskim druženjima, zbog čega sam i danas jako bliska sa svim sestrama i s bratom.
