KAKO si se nosila s tom prirodnom katastrofom – tinejdžerima u kući- o tome piši, kaže mi kolegica, ti si to prošla… Da prošla! Tinejdžerisu moja strast, moja propast, moje veselje, moj život. Kako sve tosvesti na par tisuća znakova?
Jedna iskusna prijateljica dugo me upozoravala: djeca nisu našiprijatelji, oni su naš neprijatelj! I to onaj koji nikad ne spava pamoraš biti neprestano budna. Hm hm. Druga je tvrdila u prazno, kao u TVemisijama, samo je važno razgovarati, što više i što duže i postatinjihov prijatelj, bez jasnih uputa kako se to razgovara s djecom kojaglasnom muzikom i zatvorenim vratima sobe poručuju da samo žele da ihse pusti na miru, najvjerojatnije na internetu.
Knjige ne nude sve odgovore
Treća prijateljica smatra – a ona je najbliža onome što sam naučilau dugim razgovorima s psihologom – da djecu upravo treba što više“pustiti na miru”, da sami donose odluke, da se sami bore u školi, dase sami snalaze u pravom i virtualnom svijetu i sami rješavaju svojeljubavne i druge nedoumice (osim ako pomoć zatraže eksplicitno, kad imobavezno moramo pomoći, ostaviti sve drugo i slušati pažljivo što namimaju reći). No, prijatelji vam nude samo dijeliće te velike zagonetke,gotovo kušnje, u koju uvijek uranjaš sam.
Zajednička pravila
Mnogi psiholozi ne vole riječ odgoj, čini im se kao da se govori odresuri ili pretvaranju djeteta u poslušnika – a znamo da poslušnici neprolaze naročito dobro u životu. Neke škole psihologije demokratičnom iprimjerenijom smatraju riječ suživot, jer sugerira izgradnjuzajedničkih pravila i života u kojem se svi u obitelji osjećaju dobro.
Ovo je jako važno zbog toga što vodi do jedne naoko banalne, nonajvažnije istine o odgoju koju vam gotovo nitko neće reći, a pogotovone stotine self help knjiga na tu temu. Dakle: ne postoji jednasavršena metoda odgoja za sve obitelji! Svaka knjiga koja sugerirazbunjenim roditeljima da nudi sve odgovore zapravo skriva suštinu.
U nastupu nekog ludila ja sam jednom davno, između ostalih, kupila iknjigu jednog američkog veoma popularnog “savjetnika za odgoj djece”koji svoje knjige prodaje u milijunskim nakladama. Knjiga se zove “Dareto Discipline” (“Osmjelite se i kažnjavajte”), a u njoj objašnjava kakomalu djecu treba i fizički disciplinirati – i tako ih naučiti dazauvijek slušaju – povlačenjem čuperka kose iznad uha, jer to nijezlostavljanje, već dobrodošla roditeljska intervencija, tvrdi, iakopočiva na boli i primjeni sile jačeg nad slabijim.
Hoću reći, na tržištu ima najrazličitijih priručnika za roditelje, no istina je zapravo bjelodana.
Svaka obitelj u okvirima svojih životnih vrijednosti i potreba naneki način zapravo kreira svoju školu odgoja – odnos prema djeci,obavezama u kući, moralu, školi, ne može izaći iz priručnika, već izvrijednosti koje određena obitelj zastupa.
Nitko ne može uvjeriti cure iz udruge Rode da djecu ne treba dojitikad već progovore i trče po sobi ili alternativce da je iznimno važnoda tinejdžer svoju sobu drži urednom i svake nedjelje ide u crkvu.
Osobni stav
Što se radi nedjeljom i što se ne radi baš nikada obitelj mora samaza sebe odlučiti i organski, iz vlastitih životnih vrijednostipostavljati pravila. Nitko s tinejdžerom u nekoj žučnoj diskusiji nećepobijediti ako bude zastupao stav: tako se živi, tako se u dobrimobiteljima provode nedjelje i praznici. Svaka diskusija koju roditeljželi dobiti mora započeti s osobnim stavom: meni je važno da si uredna,da pročitaš “Rat i mir”, da barem jednom poslušaš “You Can Leave YourHat On” (dobro, to je važno Tomiću)… Dakako, nakon toga mogu uslijeditibrojne tinejdžerske primjedbe, ali ako čvrsto zastupate svoje etičke idruge vrijednosti, u raspravi ne možete izgubiti.
Ono što je zapravo u takvom odgoju najteže, za tu vrstu stavapotrebno je samopoštovanje, odnosno odluka da se u vlastitom životu imi želimo i smijemo osjećati dobro. Ako to ne možete uz dijete koje je,recimo, odlikaš, ali se odijeva poput ruske sponzoruše ili NancySpungen, pankerice i narkomanke kojoj je na kraju Sid Vicious zabio utrbuh finski nož u tuči, to svojoj tinejdžerki svakako morate reći.Mirno i jasno, s puno respekta za svoje životne stavove i odabire.
Nađite se u sredini
Objasnite da u vašoj kući nema samo tinejdžer pravo na sretan život,već da vas je više s istim pravima: ponudite da se nađete negdje usredini. No, to sa samopoštovanjem i zastupanjem vlastitih potreba, toje problem gotovo svih žena koje poznajem. Baš zato mnogi psiholozismatraju da je za uspostavljanje sretnog odnosa s tinejdžerimanajvažnije da roditelji prvo srede sebe. Ukratko, prije psihoterapijeza “tinejdžera u nevolji”, bolje da terapiju prođu majka ili otac, onajtko ima najviše problema s djecom. Kako da se netko postavi kaorazuman, blagonaklon no čvrst vođa, onaj koji uspostavlja i određujepravila koja vrijedi slijediti, ako ne poštuje samog sebe?
Neraskidiva veza
Još jednu važnu stvar sam naučila, priznajem, od stručnjaka, arijetko ćete je čuti: roditelji nisu tu da u svakom trenutku djecuzaštite od tuge, frustracije ili životnog nezadovoljstva. Djeca semoraju naučiti nositi i s tim emocijama, koje su sastavni dio života.Naučite reći “ne”, jasno i glasno.
Ne moraju biti oduševljeni svakom vašom odlukom, nemojte seulagivati vlastitom djetetu u strahu da će vas odbaciti. Ono nije vašljubavnik u prvim danima veze, vaše su veze neraskidive i zato smijetereći sve što osjećate. Ako je potrebno, povremeno, kao Hamlet, kažitesebi: “Ja moram surov biti da bih dobar bio”.
I još nešto za kraj, ne manje važno: razgovor s tinejdžerima znabiti tako zanimljiv, pun smijeha (oni imaju sjajan smisao za humor kojiživot nije dotakao), od njih se toliko može učiti o filmu, glazbi,književnosti, novinama. Neprocjenjivo!
