RECESIJSKA su vremena, i još će potrajati, pa ne odbacujte olako i nepromišljeno svoj stari namještaj.
Čak ako i ne nosi antikno podrijetlo. Jer, sve se dade iskoristiti, od staroga načiniti novo, od industrije – unikat. Naročito ako dođe u ruke dviju akademskih slikarica, Nikoline Šimunović i Ane Barbić Katičić, onda je u pitanju već umjetničko djelo. Komad koji nosi i uporabnu i artističku vrijednost.
– Radile smo slične stvari, prije tri godine, i imale dva razdvojena svijeta, na dvije razdvojene lokacije. Zbližio nas je stari namještaj i njegovo oslikavanje, hobije smo pretočile u ozbiljan posao – kažu naše sugovornice i dodaju: – Krenule smo od pretpostavke da svaki komad namještaja, bez obzira na to koliko je potrošen i amortiziran, ima neku svoju unutarnju vrijednost, priču i povijest.
Dakako, i svaki vlasnik ima viziju i mjeru kako bi obnovljeni komad u konačnici trebao izgledati. Naposljetku, i ne baš zanemarivo, specifičan prostor, gdje će on biti smješten. Intervencije na meblu koje smo naumile raditi navele su nas na promišljanje kako upravo nepoštovanje nekog umjetničkog pravca ili stilskog obilježja može “okrupniti” zainteresirane, a ne kao do tada tek naše prijatelje i znance.
Nakon prve izložbe u Francuskom institutu led je bio više nego probijen. Europa poznaje sličan način promišljanja i cijeni tu manufakturu, a što se nas dviju tiče, pionirska su nastojanja našla prostora u procjepu između primijenjene umjetnosti i konzervatorskog posla.
Sve i svašta
– Jasno vam je da nismo kvalificirane ni za jedno ni za drugo. Mi smo slikarice koje danas likovno povezuju slični motivi, makar nismo niti završile u istoj klasi, već kod razičitih profesora. Ja kod Zlatka Kesera, a Ana kod Igora Rončevića – veli Nikolina, polovica partnerskog para NIANA.
Inventura pomalo ludističkog okružja u njihovu ateljeu – salonu u zagrebačkoj Vlaškoj dovela bi do zaključka kako do cilja nema suvišnih stvari, ima u tim kompozicijama interpolirane žice, i kože, i tkanine, i papira, i perlica, i… Svega! Sve se radi akrilnim bojama, dakle na bazi vode. Najbitnija je priprema površine, i to je najdelikatniji dio posla, slijede potom impregnacija, oslikavanje i na koncu lakiranje.
Posebno ako je u pitanju oštećenje furnira. No i tu ima lijeka, traži se pomoć stolara prije negoli vaš komadić uspomene završi u našoj operacijskoj sobi. Pri oslikavanju ne radimo razliku između starog i novog namještaja, no često je stari komad teže pripremiti za rad, s obzirom na stanje u kojemu je i količinu boje koju je prethodno potrebno skinuti – pripomenut će Ana.
A mi dodati kako su klijenti svih dobnih skupina, kao i to da se postupak prenamjene pojednostavljeno rečeno može vezati za onaj nazvan Shabby shick, kad je šik bio ormar izbijeljen na način da se čini potrošenim, poput vaših farmerica.
– Zadovoljne zaista jesmo, a i uspjeh je relativan pojam. Još uvijek same radimo sve, od brušenja i pripreme do završnog laka na koncu. Svaki komad namještaja ponese nas prvo svojim volumenom prema boji i tonu podloge pa ona dalje ka crtežu ili detaljima drugih materijala koje dodajemo.
Radimo gotovo uvijek bez početnog plana i skice. Sliku kreiramo korak po korak dok se same ne iznenadimo i kažemo: To je to! Tada svakom komadu damo i ime – zaključak je djevojaka koje se zbog dobrog posla još uvijek nisu odrekle osnovne djelatnosti – slikarstva.
