
OTKAD JE počelo ovo s božićnim oglašavanjem i svim tim “općenarodnim radostima”, moje je stanje loše.
A što stvari postaju “veselije”, ja tonem sve dublje – svoju je ispovijest započeo 28-godišnji Splićanin Ivan (ime je izmišljeno iz razumljivih razloga, ali su podaci poznati redakciji).
On je, naime, vjerojatno jedan od mnogih ljudi koji boluju od tzv. blagdanske depresije, modernog fenomena koji uzima maha, a katalizator mu je nekoliko čimbenika: usamljenost uslijed nametnute veselosti i forsiranja obiteljskog ozračja, ekonomska kriza, neispunjena životna očekivanja…
Sve se to multiplicira i dolazi do izražaja uoči “najradosnijeg” blagdana kad se, po nekim statistikama, u svijetu bilježi i najveći broj samoubojstava. U to se vrijeme, naime, usamljeni osjećaju još usamljenijima, osobe u besparici još siromašnijima i tako dalje. Ispovijest mladića iz naše priče, zahvaćenog tim sindromom, vjerojatno nije usamljen primjer, a u njegovu slučaju mnogi bi se, na žalost, mogli prepoznati.
Pakleni trokut: pesimizam, manjak smisla i usamljenostStvar je kompleksna, a blagdansku depresiju mogu pospješiti i nostalgična prisjećanja na djetinjstvo i “dane sreće” kojih više nema. Osim što se u blagdansko vrijeme mnogi ljudi osjećaju usamljenima, neke “napada” i nedostatak smisla življenja, no to je najčešće kod ovisnika. Mediji su krivi jer podrivaju optimizam stalnim opetovanjem navoda o recesiji. Nije da ne vjerujem statistikama, ali osobno sam imao siromašno seosko djetinjstvo, a moj otac je uvijek govorio: “Ako nema mesa, ima krumpira.” Držim da bi ljude trebalo, ne obmanjivati, ali osokoliti svakako – kaže dr. Mijo Milas, psihijatar. |
– Dakle, da me ne biste pogrešno shvatili, nisam “po definiciji”, što se ono kaže, depresivan tip. No, ovi me blagdani uništavaju. Ateist sam i nezaposlen, ali vjerujte da u tome ne leži srž problema. Daleko od toga da prezirem kršćanske vrednote ili da želim ignorirati Božić; dapače, malo mi je i žao što ga, očigledno, “ne doživljavam”. No, ignorirati ga ne mogu ni da hoću jer me reklame i blještavi predmeti bombardiraju iz svakog kuta – govori Ivan pušeći cigaretu za cigaretom.
Njegovo blijedo lice odaje dojam nekoga tko je kronično neispavan, što nam je i potvrdio. Otkad je počelo forsiranje veselja i život se svima po nametnutoj inerciji “ubacio u petu”, veli, jedva da može uopće spavati i jedino što ga u mentalnoj studeni koju proživljava grije jest – čekanje da sve skupa prođe.
– Ne, nemam suicidalnih misli, ali se osjećam užasno. Zapravo, samo zbog kave s vama sam uopće izišao iz kuće jer želim poručiti ovakvima kao ja da nisu sami – iskreno će Ivan, koji je utočište od “blagdanskog terora”, kako ga on naziva, našao u stanu i – slikanju.
Nije čudno što su ljudi depresivni jer je krizom izravno pogođeno u RH čak sto tisuća ljudi koji su ostali bez posla. Drugima plaće ne rastu ili čak padaju, a troškovi života su u porastu, ponajprije energetski (struja i plin), što najviše pogađa najsiromašnije. Ipak, vjerujem da će 2011. donijeti promjenu nabolje u smislu blagog gospodarskog oporavka – veli prof. dr. Branko Grčić s Ekonomskog fakulteta.
Za tjeskobu postoje realne osnoveNije čudno što su ljudi depresivni jer je krizom izravno pogođeno u RH čak sto tisuća ljudi koji su ostali bez posla. Drugima plaće ne rastu ili čak padaju, a troškovi života su u porastu, ponajprije energetski (struja i plin), što najviše pogađa najsiromašnije. Ipak, vjerujem da će 2011. donijeti promjenu nabolje u smislu blagog gospodarskog oporavka – veli prof. dr. Branko Grčić s Ekonomskog fakulteta. |
– Jednostavno, osjećam se kao da se ovih dana “ne uklapam”, nisam dio ove priče, niti jedan od onih s kojima bi se itko rado susreo. Cijeli tjedan sam proveo u karanteni, u stanu koji dijelim s roditeljima, a kad sam izišao vani, osjećao sam vrtoglavicu, stezanje u prsima i lupanje srca, kao neki napad panike – povjerava potreseni mladić, koji je posjetio i liječnika.
– Doktor me kratko saslušao i dao mi neke lijekove za smirenje, ali glupo mi je to piti. Možda bih se trebao podvrgnuti kakvoj psihoterapiji, ali od naših prezaposlenih liječnika ne mogu očekivati da sa mnom ćakulaju o mojim tjeskobama dok im je čekaonica u ambulanti puna ljudi…
Naš sugovornik je, napominje, svjestan činjenice da je mnogim drugim ljudima objektivno vjerojatno teže nego njemu, koji ipak nema djecu ni kredite, nije preko noći izgubio posao, niti doživio kakav veći životni krah ili neizlječivu bolest. Ipak, čini mu se da od “svog osobnog demona” nema kamo pobjeći…
– Barem dok ne prođe ovo naporno blagdansko vrijeme – na posljetku se uspio trpko i našaliti.