Ljekovito bilje se koristi tijekom cjelokupnog razvojačovječanstva i dugi period je bilo jedini način liječenja.Zahvaljujući davnim spoznajama o ljekovitosti pojedinih dijelovabiljaka – korijena, kore, lista, pupoljaka, cvijeta ili drugihdijelova – čovjek ih je koristio u različitim oblicima, kao suho,sirovo, želatin, čaj najčešće, ili u praškastom stanju, što sečešće čini danas. S vremenom se razvila tradicionalna narodnamedicina karakteristična za sve narode, podneblja i civilizacije.Znanja i iskustva o ljekovitosti biljaka prenosila su se s koljenana koljeno, najčešće usmenim putem. Značajan broj knjiga ilipriručnika, koji su se pojavili kasnije, opisali su iskustava iuputstva za korištenje ljekovitih svojstava pojedinih dijelovabiljaka, što pokazuje veliki interes za njihovim korištenjem. Ljudisu uvijek vjerovali u ljekovita svojstva biljaka, ali je zvaničnamedicina često iskazivala sumnju u njihovu ljekovitost ililjekovitu moć koja je davana pojedinim biljkama i njihovimsastojcima. U nekim vremenskim periodima i sredinama ova vrstaliječenja je zabranjivana, jer su postojale, i još postoje,zloupotrebe u liječenju ljekovitim biljem. Kao nepisano pravilo uovoj vrsti liječenja koristi se princip – da svako pojedinačnodonosi odluku hoće li koristiti neki od tzv. «narodnih lijekova». Uposljednje vrijeme medicinska znanost sve više uvažava rezultateliječenja ljekovitim biljem.
Neke od biljaka koje se koriste u medicini: Alpska ruža,Anđelika, Aniš, Ariš, Arnika, Bedrenika, Betonika, Bokvica muška,Bokvica ženska, Bor obični, Borovnica, Celer, Cikla, Crvotočina,Čičak, Čuvarkuća, Dinjca, Divizma, Divlja djetelina,Drač
