U svom prethodnom i nagrađivanom filmu “Hrvač” ( Wrestler ),Darren Aronofsky uspio je opčarati kritiku i publiku tako što ih jesuočio s ljudskim tijelom izloženim samomučenju.
Glavni junak “Hrvača” kao da i nije bio ni jedan lik, negoizbrazdano, izmrcvareno tijelo Mickeyja Rourkea na kojem seotkrivao čitav pejzaž boksačkih brazgotina, rana, izbočina ibotoksa.
“Crni labud” Darrena Aronofskog zapravo je sličan film. Premdase “Hrvač” bavio najvulgarnijom od svih grana zabave (wrestlingom),a “Crni labud” se bavi onom socijalno najuzvišenijom (balet), ijedan u drugi film zapravo su filmovi o tijelu izloženomprofesionalnoj torturi.
Aronofskyjev psihološki triler smješten u ambijent njujorškogbaleta ima, dakako, predivnih scenskih prizora. No, gledatelj punoviše pamti prizore tijela izloženog fizičkoj trapnji: zavoja,žuljeva, okrvavljenih tabana i masnica.
U “Crnom labudu” samozlostavljanje koje nad svojim tijelomprovodi balerina Nina ( Natalie Portman) samo je fizički oblikjednog šireg i goreg mazohizma: Nina je, sasvim samurajski, samusebe žrtvovala na odar perfekciji i drilu.
Junakinja Aronofskyjevog trilera mlada je balerina kojoj senasmiješi velika prigoda: stara zvijezda trupe ( Winona Ryder)potrošena je i na odlasku, a mladoj Nini francuski koreograf (Vincent Cassel) nudi glavnu ulogu u postavi Čajkovskog.
Francuzov je koncept kako crnog i bijelog labuda u baletu trebaplesati ista balerina, kao svoj vlastiti negativni odraz.Zadovoljan je kako pitoma, perfektna, disciplinirana Nina plešeBijelog labuda. Spočitava joj, međutim, da za Crnog nematemperamenta i strasti. Traži da otvori svoju mračnu nutrinu, štose međutim događa i odviše doslovno.
Nina tone u svijet fantazije i uobrazilja u kojem iz svakog uglavire seksualne prijetnje i jezovite prikaze. Njezin svijet sve višepostaje psihotično bunilo u kojem su sve žene prijetnja: ponajprijeljubomorna, posesivna mati (Barbara Hershey), a potom i mlada,beskrupulozna konkurentica ( Mila Kunis).
Darren Aronofsky je redatelj kojeg volim. Volim “Hrvača” i “Pi”,“Rekvijem za snove” mi je jedan od vrhova američkog filma dekade, ačak i u njegovom zloglasnom debaklu “Fontana života” nalazimponešto boljih strana.
Aronofsky je – međutim – sušta suprotnost današnjoj stilskojdominanti, maksimalist u eri minimalista, čovjek koji ne haje mnogohoćete li mu prišiti da je “pretenciozan” i “bombastičan”. Negdjedo pola “Crnog labuda”, čini vam se da gledate efektan triler oduševnom slomu tipa Polanski.
Aronofskom to nije bilo dosta pa je u film utrpao ama baš sveadolescentske dosjetke iz ekspresionističke vreće, baš sve dvojnikei zrcalne odraze, pojednostavljeno psihologiziranje, Junga, Freudai Borgesa.
Ako netko i nakon svega toga nije uspio shvatiti poantu,Aronofsky mu još jednom sve “nacrta” završnim prizorom preobrazbekoja je sjajno režirana, ali opet stubokom banalna. U toj sceni kaoda je sav “Crni labud”.
Aronofskyjev film komad je sjajno napravljenog kiča, izvanrednihuloga, izvrsne Natalie Portman, film s nizom scena zanimljive jezei atmosfere prijetnje, no kako ide dalje pretvara se sve više ukričavu deklamaciju vlastite poruke, filmski “art” za one koji malosporije shvaćaju.
