Dobriša Cesarić piše pjesme koje su izraz izvornogdoživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijedpostavljene stereotipne forme. Njegove pjesme sastavni su diolektira školaraca. Primjer poezije: Slap i Oblak…
Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad,naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nisuslijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljeviskrenih emocija.
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Oblak
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
