Lagano umiranjePablo Neruda čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo EliezerNeftalí Reyes Basoalto.
Pablo Nerudastihovi pjesama: Lagano umiranje i Noćas bih mogao…
Lagano umiranje
Lagano umire onajkoji ne putuje,
koji ne čita,
onaj koji nesluša glazbu,
onaj koji nenalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onajkoji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji neprihvaća pomoć.
Lagano umire onajkoji se pretvara u roba navika,
postavljajući sisvaki dan ista ograničenja,
onaj koji nemijenja rutinu,
onaj koji se neusuđuje odjenuti novu boju,
i ne priča sonima koje ne poznaje.
Lagano umire onajkoji bježi od strasti,
i njenog vrelaemocija;
onih koje dajusjaj očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onajkoji ne mijenja život
kada nijezadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se neželi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide zasvojim snovima.
Lagano umire onajkoji si neće dozvoliti niti jednom u
životu dapobjegne od smislenih savjeta
i zaboravi biti sretan…
Noćas bih mogao
Noćas bih mogaonapisati najtužnije stihove.
Napisati, naprimjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modrezvijezde u planini."
Noćni vjetarkruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogaonapisati najtužnije stihove.
Volio sam je, aponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova,bila je u mom naručju.
Ljubljah je,koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, aponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volimnjene velike nepomične oči.
Noćas bih mogaonapisati najtužnije stihove.
Misliti da jenemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noćasbeskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada nadušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što jemoja ljubav ne sačuva.
Noć je posutazvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. Udaljini netko pjeva. U daljini.
Duša je mojanesretna što ju je izgubila.
Kao da je želipribližiti, moj pogled je traži.
Srce je mojetraži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijeloodijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada,nismo više isti.
Više je ne volim,sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas jetražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome, pripastće drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasnotijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim,zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je takokratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je unoćima poput ove držao u naručju,
duša je mojanesretna što ju je izgubila.
Iako je toposljednji bol koju mi zadaje
i posljednjistihovi koje za nju pišem.
