Poezija DragutinaTadijanovića i njegove pjesme stvaraju osebujan ugođaj, slobodnogstiha i dojmljive u svojoj sažetosti. Primjer njegovih pjesama:Prsten, Balada o zaklanim ovcama i Mjesečina…
BALADA O ZAKLANIM OVCAMA
Pastiricablijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaestovaca, mekih runa,
U grad sneni naprodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovanvitorog.
Eno ih, gle! bezbojazni uđoše,
Bezazleno, upovorci, jedna za drugom,
U dvorištegradske klaonice:
Tu stadoše uugao, u hrpi, stisnute.
Mesarski ihpomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kaokurjaci:
Nijedna se višenatrag ne vrati.
Danas jesvetkovina: stoka se kolje za gozbu.
Okrutne rukesnažno svaku obore:
Bez opiranja,pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrtod noža, u krvi.
Dvanaest ovacavisi o stupu gvozdenom.
Ugasle oči; runokrvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunceza obronkom … Na povratku,
Pastirici se činida čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blistarosnatom travom, u suncu.
PRSTEN
Kad me pitajukakav je
Prsten moj, iodakle je, odgovaram:
Srebrni prsten,zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi kojuzovu karneol,
Nosio je, u davnodoba, na polasku
U križarski rat,vitez neki (tko zna išta
O njemu?).Kasnije, mnogo kasnije,
Nuernberškizlatar kamen je okovao
U srebro. Iprsten, u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s rukena ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla biza njih reći živa usta.)
Pa je došao,jednoga dana, i na moju ruku;
Ona je o njemu(godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojojžalosnoj crveni prsten Javorov."
A nitko nijepomišljao da je doista
Na ruci mojojžalosnoj
Crveni prstenJavorov.
Nego meispitivahu: Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali:Hiljade, teške hiljade.
Ne bi slušali mojzbunjeni odgovor,
Da nisam o tomemislio, i da ne znam,
Hoće li on samnom leći
U zemlju ili ćebiti na nepoznatoj ruci
Kad moja budepepeo i prah. Ona neće znati
Da se i meničinilo, kao i onima
Preda mnom, da seruka moja neće nikada
Rastati odprstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnimkao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznajudrago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. Omojem ili tvojem prstenu?
MJESEČINA
Gle, iza hrastovešume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec sepomalja. Rumen. Okrugao.
Lanjskog ljeta, sklupe ispod kestena,
Gledao sam stobom, u zanosu,
Izlazak punogmjeseca iza šume hrastove,
U rasvjetimliječnoj i smijehu.
Oh, kakve li smokrhke igračke
U krvničkimajakim rukama!
Tuga me je, i jasam posve sam:
Mjesečina večerasgrob tvoj poliva.
Mjesečina večerasmeni šapuće
Da tebe nema, inema, zauvijek.
O, dugo, dugo,još dugo poslije nas
Tuđe će očigledati kao što gledasmo i mi:
Naže se sunčanidan,
Večernje sjenkeoduljaše;
Mjesec sepomalja
Iza hrastovešume, u tamnom sjaju i tišini.
