Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uzmaćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijetei hladom i gladom – a oca zatravila svakojakim travama, te i on zasina ne mari.
Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednogase dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licemu slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kakose nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha išapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nastroje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"
Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao idosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, kojemati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.
– "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.
– "Nisam", odvrati ona.
– "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.
– "Nisam ni ja", odvrati koza.
– "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vasdvije same ovdje?"
– "Ono ti Bagan reče, – on je uz nas dvije treći u pojati, astariji je od nas", odgovori bušica.
– "A kuda ode?" upita Jagor.
– "Eno ga u snopu pšenice."
– "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opetJagor.
– "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je upleter pod mazom", odvrati kravica.
– "A otkada je tamo?" začudi se dijete.
– "Od pedeset godina."
– "A tko ga je tamo vrgao?"
– "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.
– "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"
– "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamonamjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro uhljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemudobru."
